NERED U MOJOJ GLAVI ILI POTPUNI RED, Laura Huljev 8. d

NERED U MOJOJ GLAVI ILI POTPUNI RED

1.dio

Kako započeti tekst? Kako staviti misao na papir? Kako tako nešto krhko i sklisko poput misli podijeliti s nekim?… Možda bi baš najosnovnija, običnija misao bila teška poput željeza ili kakvog kamena. Znate, često sam u svakodnevnici čula izreku: Ljepota je u oku promatrača. Znači li to da smo svi mi promatrači? Znači li to da cijeli svoj život posvetimo promatranju? Zato, baš zato, mislim da bi savršena tema za ovaj tekst bila: Sve i svašta.

Da bi meni neka knjiga bila zanimljiva, ne mora imati sretan završetak ili nekakav zaplet, bitno mi je da se u noj mogu pronaći. Ponekad se potrebno odmoriti od “vanjskoga svijeta“, samo se u potpunosti isključiti iz svega, povući se u svoje misli. Jednostavno zaboraviti da i “druga živa bića“ postoje i vjerojatno gledaju u tebe jer izgledaš hipnotizirano. Tada imam osjećaj kao da misli plutaju, čak se malo i isprepliću. Ja bi to nazvala… AHA! Zrakoplovni način! Sve je stavljeno na “mute“.

Misli mogu biti ono u što ih pretvoriš, mogu biti papirnati zmaj ili dvorac od čokolade, ali ista tako mogu biti i neprijatelj koji puca ravno prema tebi (vrlo precizno). Što se dogodi kada neprijatelj postane prejak? Koja je taktika za pobjedu?

2.dio

Uvijek sam se divila ljudima koji mogu zaspati bez da u glavi prevrte stotinu i jedan scenarij (niti jedan dobar), bez da im sve proživljeno “proleti pred očima“, bez da sebe mislima opale tavom po glavi – da napokon utonu u san. EH, a tek filmovi… oni su kao stvoreni da ti pomognu da se ujutro probudiš s podočnjacima. Baš ti ne daju da zaspiš! Na moje pitanje od maloprije: Koja je taktika za pobjedu? Kao odgovor iskoristila bih poslovicu: Smijeh je najbolji lijek. To je jedna od rijetkih s kojima se slažem. Jedna od mojih najdražih šala(možda nije šala) bila bi da će me kada napunim osamnaest godina / počnem voziti, vjerojatno uhititi. Prirodno velike zjenice, ljubav prema glasnoj glazbi na putu prema kući te dašak humora kao da podsjeća na… kao da sam konzumirala nešto zabranjeno (vjerojatno zabranjeno s razlogom). Čisto, jer sam maloljetna, ne konzumiram ništa!? Mislim da vam je do sada već jasno da bi ovo trebalo ostati među nama. Čisto da ne završim na Ugljanu, na posebnom mjestu.

Kada sam ovo odlučila napisati nisam htjela pratiti kojekakva pravila ili pisati o običnim temama, baš suprotno! Kao što ni u mojoj glavi nije red ili redoslijed, nije ni ovdje. Pišem kako misli teku. Da bi nešto imalo smisla ne mora biti povezano ili po zlatnome rezu, može biti neizbrušeno sa šiljastim rubovima pa: evo jedan s jako šiljastima…

Jesu li samo meni kockice leda u soku tako neeepootreebneee! Kada se led otopi ostaje ti razrijeđena otopina jeftinoga soka. Isto tako, što točno znače bomboni otopljeni u vodi? Moram biti iskrena, da, i ja sam to radila, ali: To je baš bućkuriš!

U životu je toliko toga što moramo naučiti… ili ostati glupi… Hoće li itko primijetiti razliku? Hoće li zbog toga biti bolji? Da, čini se besmisleno da par riječi na papiru može napraviti razliku – prije/poslije. No šansa da bude pročitano/prepoznato postoji…

*Nikad se zbog nečega što te muči ne iskaljuj na drugima, ili iskaljuj, svejedno je.

Svi imamo loše dane, normalno je. Toliko će nas stvari ili ljudi ili mi sami sebe naživcirati, da ih na kraju dana nećeš moći niti nabrojiti. A mene toliko toga naljuti… Ljuti me što kada netko mlađi nešto kaže je najjednostavnije KIDARA. Ljuti me što na vratima sobe imam cijelu ŽIČARU, hrpu kabela koji mi onemoguće da, kada se naljutim, onako, dobro zalupim vratima (ovaj dio moji roditelji možda ne bi trebali čitati), ljuti me ona glupa žvaka ispod moje klupe u koju svakoga dana uglibim prstom, ljuti me…AHH! A da sam se zbog svake od tih sitnica za druge, krupnica za mene, iskalila na drugima ne bi bilo dobro. Pobjegnem u misao, tražim nešto što me opušta, dišem duboko (prema savjetima iz knjiga) i tako svakodnevno ispočetka.

Uh, već mi se na prstu napravila pisaća kvržica. Novo pitanje koje mi se nametnulo: Što znači: biti prirodan? Možemo li biti prirodni? Trebamo li biti prirodni?

Ta mi se tema često nametne, doluta, vraća se prije spavanja. Nikako ne dolazim do odgovora. Kao osobu me često muči što drugi misle o meni. Jesam li nešto dobro napravila, jesam li to trebala reći? Jednostavno, teško je biti svoja kada su drugi oko tebe. Čak i pomisao da bi ovo netko čitao naglas izaziva popriličnu pobunu u mojoj glavi, a moj pas me promatra i vrti glavom. Što, ako im se tekst ne svidi i pomisle da sam luda jer sam napokon svoja. Ponekad bi se bilo lakše skriti ispod maske ili nekog plišanog medvjedića ili u ovom slučaju anonimnog pisca. Nisam postavila cilj, no jedino želim da oni koji se bore sami sa sobom znaju da postoje i drugi takvi. Razmišljala sam i o promjeni svoga načina razmišljanja – sebe. Što sam više pokušavala, mijenjanje se činilo nedostižnije. Ma, svi smo savršeni takvi kakvi jesmo ili nitko nije savršen pa nam je svima isto.

Kažu da je najteža bitka sa samim sobom. Neprijatelj je na poznatom terenu, ali si i ti. Iskoristi to! Čak i kad je u glavi najveći nered pronađem nešto, ono malo što dovodi u red i sklad, što god to za mene bilo. Možda to nije pravo rješenje za sve, ali ja se dobro osjećam … da granice ne postoje, a različitost je savršena-svi smo jedinstveni i svi imamo svoje načine. Hmm, negdje sam to već čula.

Ali, što ako jedan veliki ili za sve što sam prevrtjela na internetu ne daje odgovor i ako je ovo napisano samo početak?

Laura Huljev, 8. d