CIJENITE VRIJEME KOJE PROVODITE S OBITELJI I PRIJATELJIMA
O situaciji u Ukrajini saznali smo preko mobitela, televizora ili novina. Svaki dan možemo popratiti što se zbiva, ali rijetko kada nam se pruži prilika da to čujemo od osobe koja je to proživjela. Osmi razred naše škole pohađa učenica Slomiia Skubik. Ona je tijekom 2022. godine za vrijeme rata u Ukrajini došla u Hrvatsku. Kako bismo saznale kako joj je izgledao put, je li joj bilo teško snaći se u sasvim novom gradu, što misli raditi u budućnosti i što voli raditi u slobodno vrijeme, postavile smo joj nekoliko pitanja.
Možeš li nam opisati doživljaj kada si došla u ovu školu? Kako si se snašla?
Konstanto sam učila jezik, puno sam radila i pokušavala komunicirati s ljudima. Tražila sam puno informacija koje bi mi mogle biti korisne, što i dalje činim. Bilo je teško naučiti hrvatski jezik kad malo što razumiješ. Često sam se koristila prevoditeljem, ali sada nemam prevelike potrebe za njim jer sam naučila jezik do te razine da mogu razgovarati i razumjeti ga. Sve svoje vrijeme trošila sam (i sada ga trošim) na učenje, zato sam postigla veliki uspjeh. Sretna sam što sam s vama ovdje i što mogu pokazati svoje sposobnosti, učiti slobodno i dobivati znanje.
Ima li razlika između škola u Hrvatskoj i Ukrajini?
Postoji razlika u ocjenama, rasporedu nastave, broju razreda, završetku i početku školske godine. Početak školske godine je 1. rujna, a završetak 25. svibnja ili 1. lipnja. U nekim školama završetak može biti kasnije. U svim školama ima devet razreda osnovne škole. Ako neki učenik želi, može ići u višu školu u deseti i jedanaesti razred, a poslije više škole na fakultet. Engleski i njemački jezici bili su obvezni u mojoj školi, u ostalim školama, prije svega, nema njemačkoga jezika. U Ukrajini postoji sustav ocjenjivanja od dvanaest bodova, također nemamo predmet Vjeronauk, a nakon sedmoga razreda Matematika je podijeljena na geometriju i algebru. Svi ostali predmeti su isti, samo što imamo još svjetsku književnost i osnovne životne sigurnosti. Prvoga rujna učenice moraju nositi viševanku, tradicionalnu ukrajinsku narodnu nošnju, dječaci obično nose traperice, a djevojčice uz nošnju nose suknju, haljinu ili traperice. To je naša tradicija.
Koliko si truda morala uložiti kako bi usvojila hrvatski jezik?
Tijekom ljeta radila sam u praonici nekoliko dana u tjednu, a u slobodno vrijeme učila sam hrvatski jezik. I na poslu sam učila te razgovarala s ljudima. Jako puno sam naučila zbog toga, zato sam na početku osmoga razreda mogla slobodno komunicirati s drugim ljudima. Sada znam hrvatski na razini A2.
Je li te prihvatila okolina u Hrvatskoj (učenici, učitelji, ljudi)? Jesu li ljudi slobodno s tobom razgovarali?
Da, u principu sve je bilo u redu, zato se osjećam normalno u ovoj školi. Zahvaljujući mojem razredniku Vilku i Žaklini, učiteljici Hrvatskoga jezika, mogla sam dobiti snagu i ići dalje. Oni su za mene prvi ljudi koji su mi postali dragi u Hrvatskoj, pogotovo Vilko. Također, moja prijateljica iz razreda Mare Nekić podržala me kada sam imala teško razdoblje u životu. Želim biti s njima svima, zato ne iščekujem ljeto.
Iz kojega grada dolaziš?
Dolazim iz grada Koretsa koji se nalazi u regiji Rivne. Tamo nije bilo raketiranja, ali zbog toga što je mali grad i zbog rata, nije lako dobiti posao pa je moja mama otišla u Hrvatsku do tate.
Koliko je trajao i kako je izgledao tvoj put do Hrvatske?
Moj put u Hrvatsku trajao je četiri dana autom. Moja obitelj i ja nismo mogli ni spavati ni jesti. Čuli smo sirenu i vidjeli smo vojnike s oružjem koji su sve pratili. Pamtim kada sam sjedila pored Afroamerikanca u autobusu. Sjećam se velike prometne gužve. Vozač je tada bio jako ljut. Kada smo s obitelji stigli u Lavov, došao je auto po nas i vozili smo se kroz Mađarsku do Zagreba, a zatim smo autobusom došli u Zadar.
Je li ti bilo previše stresno naći se u situaciji u kojoj moraš napustiti svoju zemlju zbog rata?
Stvarno da, mi smo shvatili da moramo ići, da nema drugoga izbora. Da nismo otišli, vjerojatno bismo već umrli od gladi jer je obitelj velika, a posla u gradu nema. Sjećam se kada sam sa suzama u očima posljednji put zagrlila starijega brata znajući da ga više neću imati priliku zagrliti. Zatim sam zagrlila i tetu, tada smo sjeli u auto i zaputili se do autobusne stranice. Plakala sam cijelim putem i bila kao uronjena u vodu jer sam znala da više neću vidjeti svoju kuću i osjetiti miris domovine.
Je li tvoja obitelj u tim trenutcima znala kamo idete? Jeste li baš znali da idete u Hrvatsku?
Majka je jako željela vidjeti Hrvatsku i ono najvažnije – more, stoga je tata u studenome prošle godine napravio vizu i otišao u Hrvatsku. Nakon početka rata majka je s nama otišla k ocu, gdje nas je primio kod sebe njegov gazda iz Bibinja kod kojega smo moja obitelj i ja živjeli jedno vrijeme.
Čime se baviš u slobodno vrijeme?
Ja pišem stihove, novele, crtam anime, učim crtati portrete, sviram gitaru i volim pjevati. Želim pisati stihove i romane na hrvatskome. Također idem u glazbenu školu.
Voliš li se baviti sviranjem gitare?
Da. Kada sviram, osjećam se bolje i bol u duši ode. Glazba, to je moj smisao za život. Želim naučiti pisati i svoje pjesme.
Jesi li uspješna u sviranju gitare? Jesi li možda imala ikakve veće uspjehe i važne koncerte na kojima si sudjelovala?
Jesam. Uskoro će biti koncert glazbene škole. Ako sve bude po planu, svirat ću. Volim koncerte. Imala sam svoje prvo gitarističko natjecanje 18. 4. 2021. na međunarodnome natjecanju kada sam zauzela prvo mjesto.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Namjeravaš li ostati u Hrvatskoj i čime se želiš baviti ovdje?
U budućnosti želim postati grafički dizajner, no možda se odlučim preseliti u Kanadu. Ipak, draži mi je izbor ostati ovdje u Hrvatskoj pored vas. Cijenim pomoć i veliku podršku koju mi drugi pružaju. Podrška drugih najvažnija je stvar na svijetu.
SOLOMIIJINA PORUKA ZA KRAJ
”Želim napomenuti… Cijeni ono što imaš. Cijenite vrijeme koje provodite s obitelji i prijateljima jer u jednom trenutku sve to može nestati.
Jako je teško rehabilitirati se nakon rata, psihički, moralno i emocionalno. Ne želim da nitko bude u mojoj koži, a pogotovo ne u koži ljudi koji su trenutno u Ukrajini pod granatama i raketama.
Katina Bolanča, 7. a
Natalia Smolić, 7. a
Loading ...
