Učenici sedmih i osmih razreda naše škole, u pratnji školske knjižničarke Nikoline Dolfić i pedagoga Radimira Zrilića, sudjelovali su, 9. listopada 2013., na Edukacijskom jutru održanom u zadarskom Kazalištu lutaka. Edukacijska jutra organiziraju se u više hrvatskih gradova u sklopu zagrebačkoga Festivala tolerancije – odnosno festivala židovskoga filma.
Edukacijsko jutro
Festival tolerancije kroz svoja Edukacijska jutra tijekom cijele godine obrazuje mlade o strahotama Holokausta kako bi naučili više o prihvaćanju različitosti i poštivanju svih ljudi bez obzira na njihovu religiju, rasu ili nacionalnost.
Nadarena djeca – potresan film
Edukacija se sastojala od tri dijela: prikazivanja dugometražnoga igranog filma „Nadarena djeca“, predavanja Branka Lustiga koji učenicima govori o vlastitome iskustvu života u logoru i diskusije s učenicima.
Pa krenimo redom. Za početak par riječi o filmu. Film „Nadarena djeca“ (redatelj Markus Rosenműller, 2011.) priča priču o iznimno nadarenoj djeci koja razvijaju duboko prijateljstvo bez obzira na njihove religiozne i nacionalne različitosti. Protagonisti filma, židovska djeca Larissa i Abraša, te mlada Njemica Hanna, žive u ukrajinskom gradu Poltavi i dijele zajedničku strast: glazbu. No, kada 1941. Drugi svjetski rat dođe u Sovjetski Savez, njihov svijet okreće se naglavačke. Njihovo prijateljstvo, unatoč tome što im je bilo zabranjeno druženje, nikada nije prestalo i borili su se svim silama da ga održe. Film svjedoči o strahotama Holokausta i posvećen je milijun i pol djece ubijene u to vrijeme. Ono što se želi postići sjećanjem na Holokaust je educiranje mladih kako se najveća tragedija u povijesti čovječanstva više nikada ne ponovi. To je u više navrata ponovio i Branko Lustig dok je učenicima nakon filma pričao kako je preživio život u logoru za vrijeme Holokausta.
Djetinjstvo u logoru
No, sigurno se pitate tko je Branko Lustig? Branko Lustig rodio se 1932. godine u Osijeku i židovskoga je podrijetla. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada je imao svega deset godina, odveden je u koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, a kasnije i u Bergen-Belsen u Njemačkoj te je tako zarobljen i odvojen od obitelji proveo dvije godine. Oca i baku su mu ubili, a majku je uspio pronaći na kraju rata. Desetak godina kasnije završio je Akademiju dramskih umjetnosti i počeo se baviti filmom. U Hrvatskoj je radio za filmsku kuću Jadran film. 1988. godine odlučuje okušati se u produciranju filmova u SAD-u. Ubrzo postaje poznat i uspješan filmski producent (tko su filmski producenti i što točno rade pročitajte na ovom linku http://hr.wikipedia.org/wiki/Filmski_producent). Jedini je Hrvat s 2 Oscara i 2 Zlatna globusa, a dobio ih je za filmove „Schindlerova lista“ (1993.) i „Gladijator“ (2001.). Osim ovih filmova producirao je i „Pad crnog jastreba“ (2001.), „Hannibal“ (2001.), „Kraljevstvo nebesko“ (2005.) itd. Trenutačno živi na relaciji L.A. – Zagreb.
Ovaj sada već 82-godišnjak dugi niz godina obilazi gradove po Hrvatskoj i neumorno svjedoči o strahotama Holokausta i educira mlade. Tako je i zadarskim osnovnoškolcima ispričao svoju životnu priču (dio možete vidjeti u VIDEOVIJESTIMA). U logorima je bio sam bez igdje ikoga, bio je gladan i žedan, pun ušiju i bolovao je od tifusa. Iste opake bolesti od koje je u istom logoru u Auschwitzu umrla Ana Frank. Na ruci, kao vječni podsjetnik na to bolno razdoblje, nosi broj A 3317, broj koji mu je tetoviran u logoru.
Rodili smo se pod istim nebom
Učenici su gospodinu Lustigu postavili nekoliko pitanja, a jedno od njih je bilo kako još uvijek ima snage pričati o tome i kako je unatoč strašnome djetinjstvu upio smoći snage za dalje i dogurati toliko daleko. Rekao je: „Borim se da se takav strašan zločin ne desi ponovno, da se ne podcjenjuju i ne diskriminiraju ljudi različite boje kože, religije ili nacionalnosti. Svi smo mi isti, svi smo braća, rodili smo se pod istim nebom i trebamo pomagati jedni drugima.“
Također je dodao kako mu sasvim sigurno nije bilo lako odlučiti se otići u Ameriku među filmske velikane i pokušati nešto postići, ali da je imao snažnu volju i želju da se izbori za ono što voli i želi raditi u životu. Isto to savjetovao je i učenicima. „Ako želite ići u tehničku školu, idite u tehničku školu. Ako želite ići u vojsku, idite u vojsku. Ako se želite baviti sportom, bavite se sportom. Ali ne dozvolite da vam drugi govore i određuju što će te biti.“
Djelić atmosfere pogledajte u fotogaleriji.
Tekst: Dora Klarić, 8.r.
Fotografije: knjižničaka Nikolina Dolfić
Loading ...
