Zašto se od mene očekuje da se odvojim od cjeline koja me izgradila u osobu koja sam danas? Kako da samo odem od okruženja gdje sam navikla vrijeme provoditi?
Od mene se očekuje da samo prekinem jednu ogromnu naviku koja je puna lijepih, čarobnih trenutaka i uspomena. Svatko od nas treba nastaviti dalje i ući u nešto novo nakon što smo godinama gledali jedno drugo odrastajući skupa. Cjelina koja je postala kao obitelj možda će biti i najgora stvar za izgubiti. Što sad? Svatko od nas ide nekim svojim putem, postat ćemo samo znanci nakon toliko toga što smo zajedno prošli. Bojim se ući u neku novu cjelinu koju trebam prihvatit takvu kakva je u kojoj je svaka osoba izgrađena u potpuno različitom okruženju. Sama pomisao na rastanak me ježi. Moj razred će uvijek ostati kao najpozitivnija uspomena u mom sjećanju. Koliko god jedva čekam i uzbuđena sam uči u nešto novo i nastaviti dalje se graditi kao osoba, toliko sam i nesretna i nespremna otići dalje. Svaki razred bi čekali idući misleći: ”Bit ću stariji,važniji..” umjesto da smo se fokusirali na uživanje u trenutku.
Da sam znala da će nam svo ovo vrijeme ovako proletjeti, cijenila bih svaki trenutak više. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš koliko je to bitno. Moj razred će mi uvijek biti velika lekcija da cijenim više ono što imam u životu.
Članak: Leona Eksle
Video: Roberta Đonlić i Lucia Zoe Jukić
Loading ...
