Moj školjić
U zoru me je mareta izbudila
Namo di sam pobigo o’ svega
Di san pozdravi svoga dida, nanu
I uteka u Puntu, moru svome reći
šapnuti da mi fali ka’ nis’ tote
Zateka san se bos i na glavu
u sol skoči
sve su ure nestale u trenu
sa’ smo more i jo je’no,
Lukorun i ja je’no sarce isto.
Leni Franić, 7.a
Dvi babe ćakulone
Va susestvu iman babe dvi,
Ke od čera večer nisu prestale ćakulat.
Te su in barkuni šporki,
Te in po celi dan daži,
Pa ne moru kolo kuće niš učinit,
Al bitno da in zaik vaik radi,
I da niki kolo njih ne valja.
Kako in kući nima ki,
Lancuni rastrit!
Niš ih neće deštrigat,
Kad volu puno beštimat.
Gabriella Balen, 7.a
Sjevernjača
Odjevena u odjeću koju je prerasla moja sestra, licem prekrivenim vunenim šalom, jaknom koja je skoro doticala pod i naoružana osmijehom, nestrpljivo bih čekala da sat na peronu broj 4 otkuca 13 sati. Tada bi s osmijehom, gotovo skrivenim ispod tamnih brkova, iz vlaka izašao moj otac. Spremno poput kakvog trkača, pohitala bih mu u zagrljaj te bi me on zavrtio toliko visoko da se činilo kao da ću dosegnuti oblake. Po povratku kući, ispitivala bih ga o njegovom danu na poslu na što bi on strpljivo odgovarao, potom se nasmijao i upitao što je za ručak. Tijekom popodneva sa sestrom bih pomagala baki u vrtu, a moj naporni stariji brat, za kojeg sam često voljela maštati da je usvojen, sa susjedovim sinom otišao bi do tržnice prodati što god bismo donijeli iz vrta taj dan. Svi smo se poprilično razlikovali i ispunjavali svoje vrijeme na različite načine.
Još sam od malena voljela promatrati zvijezde, a posebno zvijezdu Sjevernjaču. Privlačilo me kod nje što se činilo kao da sja jače i blještavije od ostalih zvijezda na nebu, ali ponajviše jer je uvijek bila tu. Uvijek sam znala da ću je ugledati kada se na prstima naslonim na prozorsko okno.
Nakon večere i molitve, koja joj je prethodila presvlačenju u pidžamu i pranja zubi koje bih često pokušavala izbjeći, majka bi me nježno poljubila u čelo i ušuškala u svježe namještenu posteljinu. Nakon tinjanja posljednjih svjetala, čekala bih par trenutaka dok bi njezini koraci prestali odjekivati hodnikom, a zatim bih se oprezno izvukla iz kreveta i na prstima pohitala do prozora izbjegavajući trule daske koje bi škripanjem privukle majčinu pažnju.
Zrak je mirisao na topli kruh čiji je miris dopirao iz pekare udaljene tri ulice, a sa svakim zamahom vjetra sve se jače osjetio miris rosne trave s livade na rubu našeg omanjeg sela. ”Nema ljepšeg od mjesta gdje svak´ svakog´zna i svak´ je svakom´ susjed”, često je govorila baka kada bi se netko od ukućana žalio zbog udaljenosti od grada i nedostatka trgovina.
Jedne večeri spremala sam se uputiti prema prozoru kada je kućom odjeknuo mamin prigušen vrisak te su sva svjetla ponovno bila upaljena. Nakon onoga što se činilo kao par trenutaka, čitava obitelj samo je mogla bespomoćno gledati kako hitna odvozi našeg oca. Imao je slabo srce, govorila nam je majka. Dani su prolazili, pretvarali se u mjesece, oni u godine i činilo se kao da su ostali nastavili sa svojim životima, ali ja sam i dalje bila zarobljena u tome trenutku, prisiljena sve iznova proživljavati. Nakon pola godine, tišina za večerom prestala je. Nakon dvije godine, spremili smo njegovu odjeću iz ormara. Nakon još nekoliko mjeseci obnovili smo kuću. Sada je prošlo devet godina. Brat se odselio, a sve češće ocu sama odlazim u posjet. Vlak i dalje pristaje na peron, ali njega nema. Nisam prestala promatrati Sjevernjaču, ali mi se čini kao da je izgubila svoj sjaj te je sada manje uočljiva i više poput ostalih zvijezda.
Možda…možda će jednoga dana Sjevernjača opet sjati kao prije.
Laura Huljev 8. d
.
Loading ...
