Na pitanje koliko je dobro da se djeca bave filmom, odgovor smo potražili kod gospođe Maje Flego, savjetnice pravobraniteljice za djecu i dugogodišnje članice ocjenjivačkog suda Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece. Susreli smo je u Varaždinu na 49. reviji.
Članica ste ocjenjivačkog suda Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece od 1999. godine. Nije li vam dosadilo gledati dječje filmove?
Nikako mi nije dosadilo. To je stvarno uvijek zanimljivo, uvijek je nešto novo i jako mi je zanimljivo gledati kako se razvijaju pojedine škole. Dugo pratim i OŠ Stanovi. Vidim da tu ima i uspona i padova, ali uglavnom uvijek ste tu i to me jako veseli.
Znači dobro je da se održavaju manifestacije tipa Dječje filmske revije ili UNICEF-ovoga Festivala o pravima djece? Koliko je dobro da se djeca bave filmom ili šire – medijima?
Uvijek je dobro da djeca u slobodno vrijeme rade nešto što ih zanima. Film je područje koje uključuje različite vrste kreativnosti. Djeca na taj način stječu različite vrste znanja. Netko će se usmjeriti na tehničke aspekte filma, netko na sadržaj, netko na kreativnost, netko na glumu. Tu se na neki način otkrivaju talenti. Također je važno i zbog toga da djeca nauče drugačije promatrati filmove kojima su okruženi. Mediji su svuda oko nas i vrlo je važno da znamo kako oni nastaju, da ih znamo gledati na pravi način.
Savjetnica ste pravobraniteljice za djecu, bavite se različitim područjima zaštite i unapređivanja dječjih prava. Povežite to s filmskim dječjim stvaralaštvom.
Od kad sam došla u Ured pravobraniteljice za djecu stalno govorim da je dječje filmsko stvaralaštvo jako važno za ono čime se mi bavimo. Na koncu, tim filmovima koje vi snimate potvrđujete jedno svoje pravo – pravo na izražavanje svog mišljenja i pravo na bavljenje slobodnim aktivnostima. To nije pojava u svim školama. U mnogim školama važnost je stavljena na literarnu sekciju ili klasične oblike stvaralaštva. Mi pokušavamo objasniti, kao što kaže Konvencija o pravima djeteta, da dijete ima pravo baviti se i medijima jer su mediji njihova stvarnost. Upravo taj dio ja zagovaram u uredu pravobraniteljice za djecu. Drugo što vidim je da djeca kroz filmove progovaraju o svojim željama i potrebama, o svojim pravima. O onome kako oni vide da bi odrasli trebali rješavati neke njihove probleme. Mislim da je to još jedna, vrlo važna uloga ovih dječjih filmova – oni nas odrasle uče o tome što djeci treba, što djeca žele od nas.
Što je s ostalim medijima? Bave li se medij danas pravima djece?
Mediji se danas bave pravima djece više nego prije. Cijelo društvo je postalo osjetljivije na potrebe djece, na položaj djece u društvu. To ne znači da oni podržavaju dječja prava, nekad se zapravo samo služe djecom da bi privukli širu čitateljsku publiku ili više gledatelja. Dakle mediji na neki način pomažu da dječja prava dođu do izražaja u društvu, ali s druge strane dovode često i do kršenja dječjih prava. Najčešće tako što ne poštuju privatnost djece, otkrivaju privatne podatke o njima kad izvješćuju o nekim negativnim pojavama. Jako veliku pažnju posvećuju nasilju među djecom i opet ne kao problemu nasilja nego baš nasilnim događajima gdje se onda ocrnjuje djecu koja su u nečemu sudjelovala ili za koju se misli da su u nečemu sudjelovala. Dakle, tako mediji na neki način doprinose da društvo više razmišlja o djeci, ali ponekad i nameću neku lošu sliku o djecu i mladima u društvu. To je to s čime se mi stalno borimo.
Kako se djeca u tom slučaju mogu zaštititi?
Djeca se mogu zaštiti tako da se u prvom redu povjere svojim roditeljima. Roditelji su ti koji su pozvani da ih štite. Oni se na onoj prvoj razini zapravo već trebaju štititi u komunikaciji putem e-mailova. Moraju štititi svoje podatke. To je prvo što ih moramo naučiti. To je, pretpostavljam, prvi kontakt s medijima u djetinjstvu. Pazi što stavljaš na internet. Nemoj ići na Facebook prije one dobne granice kad možeš ići. Iako svi lažiraju svoju dob. U tom slučaju nemoj upisivati svoje podatke, adresu. Nemoj reći gdje stanuješ. Čuvaj svoje podatke. A drugo je isto kada si u kontaktu s novinarima, što se isto danas može djeci dogoditi, isto tako pazi da ne kažeš nešto što će se upotrijebiti protiv tebe ili što će povrijediti nekog od tvojih prijatelja. Djeca tu nisu toliko odgovorna kao ljudi iz medija. Oni moraju znati da svaki put kad pišu o djeci da vode računa da time ne naštete djeci. To je nešto što im stalno govorimo. Mislim da djeca kroz neke poruke odraslima upravo to i govore. Govore: „Mi nismo loši kao što nekad mediji prikazuju i pazite da nas ne povrijedite kad pišete o nama.“ To je nešto o čemu se o medijima uvijek može razgovarati.
Broj sati medijske kulture u školama je vrlo malen pa edukaciju o medijima djeca dobivaju u dobroj mjeri preko samih medija. Je li to dobro?
Nije dobro. Mediji imaju druge interese. Nije glavni interes medija educirati mlade. Njihov interes je profit kao i kod drugih djelatnosti. Oni su komercijalizirani, oni su usmjereni da postignu što veću prodaju onda pišu ono što će ljudi htjeti čitati. To su stvari kojima nije u prvom planu naučiti mlade da kritički gledaju medije, naprotiv. Ono što medijska kultura zasad kod nas nema je upravo to da se djecu uči pratiti medijske sadržaje koje se odnose na informativni program u medijima jer je jako važno za vašu budučnost kao odraslih građana da razumijete bit vijesti. Vijest nije stvarnost. Vijest je nešto što je novinarski oblikovana stvarnost. Dakle, ne vjeruj baš svemu što čuješ ni svemu što vidiš na televiziji. Vi koji ste u ovim video družinama, vi znate da se može malipulirati i glasom i slikom, da se sve to može namontirati. Prema tome uvijek zadrži jednu distancu prema onome što ti prikazuje televizija ili internet. Da ti znaš da se to može manipulirati, da te se može obmanuti. To je nešto o čemu bi se trebalo više na nastavi medijske kulture kod nas govoriti. Tome se treba posvetiti više sati. Naravno da je analiza filmova jako važna i da je to vrijedan sadržaj medijske kulture, ali jedan dio toga se mora posvetiti i ovim dnevnim medijima, s kojima smo svakodnevno u vezi. Reklamama, utjecaju reklama na djecu. I to je isto jako podcijenjeno, a utjecaj je vrlo, vrlo loš. Dubok, ostavlja trag. Neki moderni aspekti u medijima, danas su zapostavljeno u nastavi medijske kulture. Dakle i to se treba promijeniti, a i naravno više prostora u satnici posvetiti medijskoj kulturi.
Može li Ured pravobraniteljice za djecu po tom pitanju nešto napraviti?
Mi već zadnje četiri godine stalno, svojim preporukama i pozivima koje upućujemo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, napominjemo da je jako važno veću pažnju posvetiti medijskoj kulturi i medijskom obrazovanju djece. Tražimo da to bude i na svim razinama obrazovanja, od vrtića. I u vrtiću je važno djecu učiti da razlikuju stvarnost od medija, da ono što vide na televiziji nije nešto stvarno. U školi ima dosta prostora za to i treba se više vremena tome posvetiti. Možda i ne mora sve biti u nastavi hrvatskoga jezika. I naravno, potrebno je to u srednjoj školi i na fakultetima. Ima ljudi koji se bave medijima temeljito i znali bi napraviti program. Stalno zapravo pozivamo da se da šansa tim ljudima, medijskim stručnjacima i medijskim pedagozima, da pripreme programe kojima će djecu i mlade upućivati u svijet medija.
Ivan Bratović, 8.r.
Loading ...
