Gledajući predstavu Sijač sreće, morate se zapitati kako Dubravku Sidoru uspijeva virtuoznom glumom djecu osloboditi svih barijera i uvući ih u svoj svijet – svijet glume. Dok ga gledaju, djeca uopće ne vide da je odrastao čovjek, već ga prihvaćaju kao da je jedan od njih. Kako to uspijeva, pokušala sam doznati u razgovoru s glumcem.
Sijač sreće
Sijač sreće izveden je 280 puta u 9 sezona. Jeste li glumili u svakoj?
Sad je već u 11 godina skoro 400 puta izveden. Jesam, glumio sam u svakoj.
Koju poruku šaljete publici ovom predstavom?
Ovom predstavom želim reći da se trebamo veseliti, radovati, voljeti se, biti prijatelji, poigrati se, našaliti se svime. Postavlja se pitanje što je sreća zapravo u životu? Ja želim reći da sreća nije nešto imati, da osim materijalnog treba postojati i duhovno gledište. Sreća nije nešto što se ostvaruje kroz novac već kroz ljubav, nešto što možemo zamisliti, nešto unutar samog čovjeka.
Možemo reći da su vaša publika djeca. Koliko su ona kao publika zahtjevna?
Ja ne igram samo pred djecom, iako su mi djeca najdraža i najiskrenija publika. Djeca su odlična, ali vrlo zahtjevna publika. Njih se ne može prevariti. Kad ljudi odrastu, pokvare se, zaborave da trebaju biti djeca, da još uvijek postoji dijete u njima. Tada prestaju biti ujedno i publika, zli su i misle: ”Što je sad ovo? Što on sad skače, glumi? Briga me za ovu predstavu…” Djeca su ta koja prihvaćaju igru. Nema prevare, nema laži, ako im dođeš s figom u džepu, ako im se ne daš punim srcem, djeca te neće prihvatiti.
Je li teško glumiti u monodrami?
Zapravo ne volim taj izraz monodrama. Kao da čovjek nešto radi sam. Ja ovu predstavu nazivam veselom igrom. Ovu priču nisam htio odglumiti kao da ja pričam, a vi gledate. Htio sam da svatko sudjeluje u njenom stvaranju. Monodrama je možda najteža kategorija glume. Sam si i prepušten si sebi. Kada sam prije 11 godina počeo glumiti ovu predstavu, igrao sam sam, nisam se usudio pozvati nekoga. Kasnije sam se oslobodio i počeo uvoditi publiku u igru, ne bojim se više nikoga pogledati u oči.
Kolika je zapravo odgovornost glume u monodrami?
Odgovornost je ogromna. Mogu samo sebe okriviti ako predstava ne uspije. Krivca ne mogu tražiti negdje drugdje. Osim naravno nekog objektivnog krivca, ako nema izvanjskih razloga, ja sam taj koji je kriv. U početku je bilo dosta krutih predstava. Na jednoj su predstavi djeca došla na prostor glume i počela se gađati kaputima i tući. U tom trenutku jednostavno nisam znao što učiniti. Na silu sam odigrao predstavu do kraja, ali sam se osjećao jako loše i pitao se gdje sam pogriješio.
Jeste li zadovoljni današnjom izvedbom?
Danas sam odigrao tri predstave i mislim da su sve bile uspješne. Drugaši su bili dosta razigrana i neozbiljna publika i bilo mi je dosta teško. Kada ih uvučeš u igru, jednostavno ne znaju stati, idu dalje do kraja. Publika mi se očitovala. Mnogi su došli i rekli da je predstava bila izvrsna.
Počeli ste studirati književnost i ruski jezik. Što vas je privuklo glumi?
Zapravo, htio sam se baviti glumom. Tada sam već radio na nekim amaterskim predstavama. Pokušao sam se upisati na Akademiju, no nisu me primili. Tada sam upisao ono što sam u tom trenutku mogao. Kada su me u drugom pokušaju primili na Akademiju, potpuno sam se posvetio glumi.
Promijenili ste dosta kazališta. Koja vam je predstava ostala posebno u sjećanju?
Uvijek sam kao glumac htio biti samostalan, slobodan umjetnik. Tadašnje vrijeme mi to nije dopustilo, od nečega se trebalo živjeti. U angažmanu sam promijenio tri kazališta. Najprije kao stipendist u ZKM-u. Kasnije sam otišao u Dubrovnik. Zaljubio sam se u grad, u more. Nakon dvije godine, razočaran, vratio sam se u Zagreb, u Satiričko kazalište Jazavac, današnji Kerempuh. Nakon 17 godina ondje sam se zasitio i otišao na radio. Ustvari, cijeli sam se život bavio samostalnim predstavama, meni najdražim, poput ove u vašoj školi. Prije je to bilo usput, a sada sam potpuno tome posvećen. Jedna od najdražih predstava mi je upravo Sijač sreće. Sjećam se i dviju kajkavskih predstava koje su dosta uspješno završile. Angie, koju glumim s jednom kolegicom također jako volim.
Jazavac ste napustili 1991. i otišli na Hrvatski radio kao spiker. Što vas je navelo na takav korak?
Prirodna je stvar da čovjek želi promijeniti posao. Pokušao sam napraviti nešto drugo u životu. Nije to bilo neko veliko nezadovoljstvo, već zasićenje, potreba za promjenom.
Ipak ne možete bez kazališta. S redateljem Jovicom Šegom pokrećete projekt Svarog.
Iskreno, mislio sam da ću moći bez kazališta, no nisam mogao. Jovica Šego je moj prijatelj. Zamolio sam ga da kao prijatelji osnujemo kazališta. Htio sam nekoga za partnera. Tako je nastao Svarog. Zanimljivo je da Jovica Šego još niti jednu predstavu u našem kazalištu nije pogledao. Skupljao sam ekipu. Od amatera, preko samostalnih predstava, došao sam do četiri, pet ljudi koji zajedničko dišu i rade. Predstave su rađene po njihovoj mjeri. Svatko ima primjeren zadatak za sebe i tako bi trebalo raditi svako kazalište.
Tekst i fotografije: Marija Strgačić, 8.r.
Loading ...
