Fontana – OŠ Krune Krstića

Dragi naši Stanarci,

iako nam je ovih dana svima hladno, šaljemo vam tople pozdrave iz Arbanasa. U OŠ Krune Krstića u Zadru dugi niz godina djeluje novinarska skupina. Brojni su se naši učenici okušali u pisanju različitih novinarskih tekstova. Bilo je i puno priznanja i uspjeha. 80-tih smo godina izdavali list Iz đačke torbe, a ovih dana u tisak ide četvrti broj našeg novog lista Fontana. Nakon profesorice Jadranke Tomas, odgovornost je za list od trećeg broja preuzeo profesor Vlatko Majić.
Vašim Koracima šaljemo dva intervjua kojima je poveznica – brodomodelarstvo. Naš se učitelj tehničke kulture Dinko Nobilo zaljubio u izrađivanje maketa brodova već u osnovnoj školi u svojoj rodnoj Lumbardi na otoku Korčuli. Kasnije je “zarazio”, kako sam kaže, “virusom brodomodelarstva” brojne svoje učenike. Jedan od njih, danas inženjer elektrotehnike, Denis Kotlar još uvijek uživa kad njegovi mali brodovi vođeni daljinskim upravljačem zaplove u zadarskoj uvali Bregdeti.

Razgovor s Dinkom Nobilom, učiteljem tehničke kulture

Brodomodelarstvo me prati od djetinjstva

Učitelj tehničke kulture Dinko Nobilo tijekom svog radnog vijeka, uz nastavu, bavio se različitim izvannastavnim aktivnostima: vožnjom biciklom – Sigurno u prometu, foto-tehnikom, raketnom tehnikom, izradom maketa u graditeljstvu, ali je brodomodelarstvo bila i ostala njegova najdraža aktivnost za koju je zajedno s učenicima dobio veliki broj republičkih, saveznih i državnih nagrada. Zato s njim razgovaramo baš o brodomodelarstvu.

Kad ste se počeli baviti brodomodelarstvom?

Već u petom razredu osnovne škole. Vrijeme je bilo škrto, nije bilo puno opreme, ali kako mi je otac radio u korčulanskom brodogradilištu donosio mi je potreban materijal, i tako je sve počelo… Glavni „krivac“ za to bio je učitelj Petar Bosnić koji je već 1958. g. u OŠ Lumbarda osnovao Klub mladih tehničara. Još uvijek čuvam tu člansku iskaznicu. Kasnije sam u Rijeci upisao studij tehničke kulture. Radio sam najprije u Pakoštanima, kratko u Stanovima, a od 1978. g. radim u ovoj školi koja se tada zvala OŠ Krsto Ljubičić.

Ispričajte nam nešto o početcima brodomodelarstva u našoj školi?

Tadašnji direktor Zvonko Maštrović, znajući da sam se već bavio brodomodelarstvom, predložio mi je da nastavim voditi tu sekciju jer je naša škola smještena uz more, a mi smo pomorska zemlja s bogatom brodograđevnom tradicijom.

Koje su modele brodova učenici izrađivali?

Radili su modele na električni  pogon i modele jedrilica. Naši su učenici redovito sudjelovali na republičkim natjecanjima u Puli, Zadru, Osijeku, Karlovcu…, a pobjednici su zatim odlazili na savezna natjecanja. Naš učenik Karlo Kotlar 1983. godine osvojio je zlatnu medalju na saveznom natjecanju u Prištini. Te godine i ja sam dobio zlatnu medalju za najbolje rješenje izrade modela broda od staklo-plastike. Sudjelovali smo i na posljednjoj saveznoj smotri koja se održala u Makarskoj 1990. godine. Poslije domovinskog rata sudjelovali smo gotovo redovito na republičkim smotrama.

Jesu li  izrađivali još neke modele?

Svake su godine bili zadani različiti modeli. Jedne su godine trebali raditi trajekt koji prevozi automobile. Izradili su trajekt dug 80 cm koji je prevozio automobile-igračke. Najčešći materijal je bio bor crnika, ali ga je nažalost zamijenila plastika. Svake bi godine troje-četvero učenika  ozbiljno shvatili  ovu aktivnost, a nagrada bi im najčešće bila – državno natjecanje!  Ove su godine „zaraženi“ brodomodelarstvom David Šimunov, Mate Nikpalj i Đuzepe Mičić. Oni pripremaju modele po vlastitom izboru koji će biti izloženi za Dan škole.

Pamtite li posebno neke svoje učenike?

Uz već spomenutog Karla Kotlara, svakako moram spomenuti i njegovog brata Denisa koji  će nas i posjetiti povodom Dana škole. Sjećam se dobro i Davidovog oca Arsena koji je, kao danas njegov sin, bio odličan brodomodelar.

Nešto mlađi Toni Barić je 2007. godine sudjelovao na državnoj smotri u Dubrovniku, a ove godine je upisao studij brodogradnje u Zagrebu.

Razgovor s Denisom Kotlarom, bivšim učenikom naše škole

Užitak je pustiti brod u  more

Sjećate li se rada u brodomodelarskoj sekciji u osnovnoj školi?

Da, sjećam se.Time  sam se bavio iz  ljubavi za stvaranjem. Zahvaljujući našem tadašnjem voditelju, Dinku Nobilu, koji nas je uveo u čarobni svijet brodomodelarstva, uz njegovu pomoć i bodrenje “Bit’ će to pravi brod!” prava nagrada i užitak je bilo svjedočiti napredovanju izgradnje i na kraju puštanju brodova u more – što ih je i učinilo pravim brodovima! Takva iskustva se jednostavno ne mogu kupiti – ona su osobna, jedinstvena i neprocjenjiva i nemojte očekivati da ćete ih pronaći zapakovane u blještavu ambalažu.

Želim naglasiti upravo važnost stvaralačkog rada s rukama, bez obzira bavili se brodomodelarstvom ili nečim drugim  Takav rad stvara odlične mogućnosti za razvoj djeteta na više razina što mu može pomoći dalje u životu, u svijetu koji nas okružuje. Precizno rukovanje raznim alatima, upoznavanje tehničkih postupaka, razmišljanje o tome kako riješiti određeni problem, obraćanje pažnje na detalje samo su neke od vještina koje se u takvom radu mogu razviti.

U to vrijeme potrebne su bile i dodatne vještine improviziranja – pronalaženja zamjenskih rješenja, jer smo imali vrlo ograničeni izbor materijala s kojima se moglo raditi i isto tako i novca za nabavku određenih pomagala i uređaja. Uspoređujući to vrijeme s današnjim, mogu reći da je situacija bitno drugačija – sada su nam na raspolaganju nove metode npr. lijepljenja, bojanja, rezanja materijala, postoje bolji motori, jače baterije, pristupačniji daljinski upravljači, itd., a takve stvari se mogu nabaviti i kod nas, a isto tako zbog unaprjeđenja transporta i trgovine internetom možete nabaviti bilo što, bez obzira nalazilo se to u susjednom gradu ili udaljenom Hong Kongu.

Jeste li postizali i uspjehe na natjecanjima?

Jesam, postizao sam zapažene rezultate na tadašnjim natjecanjima mladih tehničara, ali želim naglasiti da se brodomodelarstvom nisam bavio radi natjecanja i osvajanja nagrada, to je nešto što je došlo samo po sebi. Sam proces stvaranja bila mi je najveća nagrada.

Što je ta  „nagrada“Vama značila?

Takav rad pomogao mi je u razvijanju izuzetno važne osobine – strpljenja, nečeg o čemu se sve manje priča jer potrošačkom društvu u kojem živimo nije u interesu da ljudi strpljivo rade na ostvarivanju vlastitih ciljeva, obzirom da je ponuda nepotrebnih stvari sve veća i žele nas uvjeriti kako možemo i trebamo sve to što nam nude nabaviti odmah i sada. Prihvaćanje takvog ponašanja imat će loše posljedice jer nas čini nezasitnima i gura nas da sve više i više kupujemo gubeći potpuno osjećaj za to koliko je bilo potrebno da se nešto stvori i što znači nešto stvoriti. Od stvaratelja koji čuči u svakome od nas (u različitim područjima) pretvaramo se tako u automate kojima je zabavno samo korištenje gotovog, a dva  osnovna pitanja tada su: “Koliko to košta?” i “Gdje si to kupio?” Upravo ta dva pitanja sam najčešće imao prilike čuti kada bih neke od svojim brodića puštao npr. u uvali na Punti Bajlo i to ne od odraslih nego upravo od djece koja odrastaju u uvjerenju da se sve može samo kupiti, ne pitajući se odakle sve to što kupuju dolazi, a još manje da bi možda i oni sami mogli s vremenom tako nešto napraviti.

Čime se danas bavite?

Po zanimanju sam dipl.ing.elektrotehnike i dosta dugo imam informatičku tvrtku za razvoj softvera, inače zadnjih nekoliko godina teorijski i praktično proučavam psihologiju i duhovni razvoj.

Izrađujete li još uvijek makete brodova?

Da, nastavio sam izrađivati one koji mogu ići u more, opremljeni daljinskim upravljanjem. Zadnje sam izradio tri jedrilice i jedan mali ribarski brod. Radim uglavnom tijekom ljeta koje provodim u Zadru. Moguće je da ću napraviti još pokoju veliku jedrilicu (preko 1 metar) jer su na moru pokretane samo vjetrom izuzetno lijepe.

David Šimunov i Stipe Stipić, 8.a