Gosti urednici – novinari ‘Stručka’ SŠ Vice Vlatkovića

Zahvaljujući zanimljivim projektima, ali i rezultatima koje postižu njeni učenici na različitim natjecanjima i smotrama, Strukovna škola Vice Vlatkovića iz Zadra odavno je postala brend. Škola je opremljena novim tehnologijama koje omogućuju učenicima stjecanje stručnih kompetencija potrebnih za tržište rada.

U Školi djeluje cijeli niz izvannastavnih aktivnosti poput karting kluba, 3D printer kluba, astronomskog kluba, humanitarnog kluba, ekološke grupe, dramske grupe, likovne grupe i dr. Također, Strukovna ima i novinarsku grupu koja već osam godina objavljuje školski list ‘Stručak’.

Stručkova redakcija ima dvadesetak vrijednih članova koji prate sva školska događanja, uspjehe učenika, školske projekte, ali i kulturna i sportska događanja u našem Gradu. Novinari ‘Stručka’ četiri su puta predstavljali svoj list i novinarske članke na državnoj smotri učeničkog stvaralaštva LiDraNo.

Urednik ‘Stručka’ je Teo Bukvić, zamjenik mu je Jakov Šužberić, a voditeljice novinarske grupe su profesorice Šejla Babin i Ivana Pandžić.

 

Nove tehnologije – snovi stvaraju budućnost

Poticaj za rad na projektu Mihovil Baričević, Toni Denona i Valentino Vukelić dobili su od profesora Slavena Josipovića. Ideja je Mihovilova, a ulogu mentora imao je profesor Ante Ivanac. Dečki su izradili prototip brave koja će biti sastavni dio projekta Pametna kuća. Brava još nije gotov proizvod, a iz cijele ideje mogla bi nastati jedna dobra tvrtka.

 

Nova kreativna priča ima naslov Elektronička brava na otisak prsta

Iako su prethodne generacije visoko podignule letvicu, nema stajanja! Nakon cijelog niza zanimljivih i inovativnih projekata, naši učenici idu dalje, nezaustavljivi su u nastojanju da budu bolji, kvalitetniji i drugačiji. Nova kreativna priča iz naše Škole ima naslov Prototip elektroničke brave na otisak prsta, a napisala su je dva elektroničara iz 3. g razreda, Mihovil Baričević i Toni Denona,  i jedan tehničar za računalstvo iz 3. a razreda, Valentino Vukelić.

To još nitko nije napravio!

– Kad smo vidjeli koncept ove brave na internetu, shvatili smo da takvo što još nitko nije napravio. Bio je to dobar motiv da se uhvatimo posla, otkrio nam je vođa ovog kreativnog trojca, Mihovil Baričević.

Naravno, brave na otisak prsta postoje odavno, imaju baterije, a u slučaju nestanka struje, automatski se otključavaju.

– Taj sustav nije siguran jer takve brave nemaju mehaniku. Ja ne bih takvu bravu ugradio na svoja ulazna vrata. Zato smo došli na ideju da pokušamo napraviti bravu koja može istodobno koristiti i otisak i ključanicu. Ova brava ima sve sigurnosne funkcije klasične mehaničke brave, ali ima i elektroniku. To nitko još nije napravio, garantirano! – samouvjeren je bio Mihovil.

Naša je škola okrenuta inovacijama, posebice onima koje imaju primjenu u svakodnevnom životu. Pametna kuća je projekt na kojemu se trenutno radi u Školi, a ova brava bit će njen sastavni dio.

Dostojna vremena u kojem živimo

Brava koristi običan Arduino mikroprocesor, baterije, 16 bitni LCD displej i servomotore spojene na ključ koji je zapravo ubačen u bravu i pokreće njen mehanizam.

– Sve to planiramo još obogatiti. Stavit ćemo senzor otiska prsta, trebamo tiskati pločicu jer ne smije biti gotova, kupljena. Mikroprocesor ćemo staviti u pločicu i spojiti na touch – displej. Specifikacije naše brave bit će dostojne vremena u kojem živimo, otkrio nam je Mihovil.

Mihovil je skromno dodao da su napravili tek prototip brave jer su imali ograničena sredstva, a kronično su im nedostajali i potrebni dijelovi. Olakšavajuća okolnost je bila što su u Školi imali potrebni mikroprocesor.

– Iznad naše brave bit će skener na koji će se prislanjati prst kako bi se brava mogla otključati. Ugradit ćemo i displej na kojem će pisati: Dobrodošli korisnik. Nakon unosa otiska u databazu, na displeju bi pisalo na primjer: Dobrodošli Toni ako Toni unese svoj otisak, Dobrodošli Mihovil ako ja unesem otisak, a ako neki korisnik ne bi imao dozvoljen pristup, pisalo bi: Nedozvoljen korisnik, objasnio nam je Mihovil.

Kad večera zamijeni ručak

Mihovil je istaknuo i da se još cijeli niz dodataka može spojiti na sučelje brave:

– Ako bismo, na primjer, bravu ugradili na vrata škole ili na vrata neke učionice, mogli bismo u databazi vidjeti tko je kad ušao, može se isprogramirati da je u određene sate dozvoljen ulazak, a u određene nije. Može se isprogramirati i da određeni profesor u neku učionicu može ući prvi i drugi sat, a neki drugi profesor treći i četvrti sat, da određeni učenici u određeno vrijeme mogu ili ne mogu ući u određeni prostor. Ma, sve je moguće! – rekao nam je Mihovil kako bi trebala funkcionirati brava.

Iako je ideja Mihovilova, poticaj za rad dobili su od profesora Slavena Josipovića, a u cijelu priču uključio se i profesor Ante Ivanac koji im je bio mentor i koordinator.  U njegovoj učionici, Laboratoriju 4 – elektromehanici, Toni, Mihovil i Valentino su tri tjedna samostalno izrađivali prototip brave.

– Prva smo dva tjedna  u Laboratoriju 4 svaki dan radili od osam ujutro do pet popodne, a znali smo ostajati i duže. Kad bismo došli kući, umjesto ručka, čekala nas je večera, ali uopće nam nije bio problem. Zadnji smo tjedan zbog školskih obaveza malo smanjili tempo, uključio se u priču i Toni Denona.

Tko je što radio

Svatko od njih bio je zadužen za svoj dio posla.  Toni je majstor za elektroniku, otpornike i struju.

– Ja sam se brinuo da svi kontakti i sva elektronika budu sigurni kako ne bi došlo do kratkog spoja, rekao nam je Toni.

Valentino je isprogramirao bravu.

– Valentino je napravio vrhunski posao. Programirao je preko laptopa i možda se to nekome čini jednostavno, ali nije. Programski jezik je prilično kompliciran, da vi sad to pogledate, ne biste ništa razumjeli. A Valentinu je sve to jednostavno! Velik dio posla je napravio baš on, hvalio je Mihovil svoga prijatelja.

Mihovil je, kako kaže, dosta dobar u mehanici, ali mehanika nije jedino za što se brinuo tijekom izrade brave.

– Ja sam bio i neka vrsta poveznice između njih dvojice jer je sve poslove trebalo uskladiti, ukomponirati pojedine faze rada i slično. Ideja je moja, ali njih su dvojica često korigirali ideju i tako pomogli da se posao uspješno okonča. Ne bih mogao sam, nastavio je Mihovil s pohvalama svojim kolegama.

Uz pomoć 3D printera isprintali su određene komponente za bravu, u školskim radionicama, iako su nerijetko alat donosili i od kuće,  pronašli su lemilice, glodalicu, različite vrste turpija, pila, bušilica i svrdala.

Nije sve išlo glatko

– Svi profesori iz radionica su nam pomogli. Posuđivali su nam alat i pomagali nam napraviti određene dijelove za bravu. Ipak, malo, ali zaista malo više od ostalih, pomogli su nam profesori Damir Baričević i Tomislav Božičević, uključio se u priču i Valentino.

Pri izradi prototipa naš kreativni trojac nije imao većih poteškoća, ali kad su pokušali napraviti poboljšanu verziju prototipa, stvari nisu tekle glatko.

– Shvatili smo da servomotor ne može stati u bravu, nije mogao upasti u njen mehanizam. Pokušavali smo postići da metalni dio brave ne bude deformiran i da ne ispada vani iz sigurnosnih razloga jer bi ga netko mogao probušiti s bušilicom. Pokušavali smo to ispraviti, ali nismo uspjeli, rekao nam je Mihovil.

Nedostajali su im i prijenosnici, potrebne bušilice, alati za obradu, specijalna ljepila.

– Sve to je razlog zašto naš drugi pokušaj prototipa brave, koji bi bio primjenjiviji, nije uspio. Elektronička brava na otisak prsta za sad je samo ogledni primjerak, ne odustajemo i idemo dalje,  rekao nam je Mihovil.

Od ideje do tvrtke…

Učinjenim su dečki, unatoč poteškoćama, zadovoljni. Pomalo skromno su nam rekli da njihov rad nije ništa veliko.

– Brava još nije gotov proizvod, ali kad napravimo završnu verziju, to će biti prava stvar. To će biti wow, rekao je Mihovil.

Dečki još ne razmišljaju o promociji svoga proizvoda, smatraju da on još nije, po njihovim riječima, konkurentan.

– Kad napravimo finalni proizvod, moći ćemo ga pokazati na bilo kojem sajmu i sigurno će biti zanimljiv javnosti jer se može koristiti u bankama i kućanstvima, zapravo na svakom mjestu gdje postoji rizik ili gdje je veći promet ljudi, objasnio nam je Mihovil.

Momci smatraju i da bi se elektronička brava na otisak prsta mogla i serijski proizvoditi iako njeno sklapanje, po Mihovilovim riječima, baš i ne bi bilo serijsko.

– Jedna dobra hrvatska tvrtka bi mogla nastati iz ove ideje, tržišta za izvoz ovog proizvoda ne bi nedostajalo, smatra Mihovil.

O autorima projekta

Važno je biti tim

MIHOVIL: Toni i ja idemo u isti razred, a Valentino i ja imamo zajedničke prijatelje. Saznali smo da je on jako dobar u programiranju pa smo ga zvali da nam odradi taj dio posla. Vrlo brzo smo shvatili da Valentino neće samo isprogramirati kod. Zainteresirao ga je projekt i suradnja s nama. Bio nam je cilj napraviti nešto novo jer mi to možemo. Postali smo tim.

OFF THE RECORD

Mihovil

Treniram atletiku, a nedjeljom se bavim motociklizmom. Slobodno vrijeme trošim na ispijanje kava u društvu prijatelja. Volim raditi pa mi je rad na ovakvim projektima inspirativan. Zanima me kako će se priča razvijati dalje jer su mogućnosti brojne.

Toni

Odmalena se bavim elektronikom, to mi je hobi i u slobodno vrijeme. Uzor mi je Nikola Tesla jer je zaslužan za prijenos energije na daljinu.

Elektronika pruža brojne mogućnosti, sve se može napraviti ako imaš ideju. Naravno, u svemu tome bitan je novac. Teško je napraviti nešto ako nedostaju financijska sredstva.

Želja mi je upisati fakultet nakon mature, ali idem u trogodišnji smjer pa mi neće biti lako. Najprije trebam završiti četvrti stupanj, vertikalna prohodnost u obrazovanju pruža tu mogućnost.

Valentino

Hobi mi je programiranje. Često kod kuće programiram na nekim svojim malim projektima. Nemam uzora. U radu me motivira uspjeh, veseli me kad se za nas čuje izvan domovine.

Nakon srednje škole planiram upisati fakultet, po mogućnosti FER. Htio bih nakon fakulteta otići iz Hrvatske i postati faca u struci.

Napisao: Teo BUKVIĆ, 2.a

Fotografirao: Luka TROŠIĆ, 4.a