Iz otočne u gradsku školu

U vrijeme kada o reformi školstva govori struka i bruji nestruka, bilo bi možda zanimljivo čuti kakva razmišljanja o školi ima jedna sasvim obična djevojčica poput mene koja je donedavno pohađala malu otočnu školu na Vrgadi. Područna je to škola Osnovne škole Pakoštane.

Sve je drugačije

Ja sam Paola i prošle školske godine došla sam u Osnovnu školu Stanovi u Zadru. Moj se san ostvario jer sam na Vrgadi uvijek maštala o velikoj školi punoj djece. Vjerujte, mi djeca s otoka ne znamo što je prava velika škola s puno učionica, s puno djece koji pod odmorima žure iz učionice u učionicu, a što je dječja graja, nisam ni znala dok nisam došla u novu školu.

Na mojem je otoku, kad završi ljeto i s turistima odu i ljetni stanovnici Vrgade, pomalo dosadno. Djece ostane toliko da ih možeš prebrojiti na prste, a škola osmogodišnja. Djeca područnih škola iz Drage i Vrane u peti razred idu u matičnu školu u Pakoštane, no otočka djeca ne.

Škola s dvije učionice

U školi su dvije učionice. Pretprošle nas je godine u čitavoj školi bilo osam. U učionici od prvoga do četvrtoga razreda bila je samo jedna učenica 1. razreda, a u drugoj učionici od petoga do osmoga razreda ostalih sedam učenika: u 5. razredu uz mene još dva dječaka, u 6. dva dječaka, u 7. jedan dječak i u 8. razredu moja sestra. Razumijete sad zašto sam se družila samo s dječacima. Moji su prijatelji bili dragi i voljela sam ih, iako bih potajno sanjarila kako bi bilo lijepo imati prijateljice s kojima bih mogla dijeliti zajedničke trenutke i teme. Tu je bila moja sestra, ali sestra je sestra i to još starija, a prijateljice su prijateljice.

Kako su svi učenici viših razreda imali nastavu u jednoj učionici, mi mlađi naučili bismo i gradivo viših razreda jer bi nas zanimalo što to učiteljica njima objašnjava, a kad bi učiteljica objašnjavala nama, oni bi se dosađivali, a imali su i priliku naučiti ono što su prethodnih godina možda propustili.

Odlazak u Zadar

Kad je sestra završila osmi razred, obitelj se preselila u Zadar kako bi ona nastavila školovanje u srednjoj školi, a mene su upisali u Osnovnu školu Stanovi. Na Vrgadi je ostalo šest učenika: jedna djevojčica i pet dječaka. Na otoku živi samo razrednica viših razreda koja predaje hrvatski jezik, matematiku, prirodu, likovnu, glazbenu i tjelesnu kulturu. Učitelji ostalih predmeta na Vrgadu dolaze brodom iz Pakoštana. Ove je školske godine uvedena i informatika mada se baš i ne mogū pohvaliti nekim modernim računalima.

Pričala mi je baka kako je, u vrijeme dok je ona išla u školu, bilo oko devedeset učenika, a u njezinom razredu čak dvadeset. Ah, koja je sretnica bila moja baka!

Nadam se da sva djeca s Vrgade neće otići u grad i da se jednoga dana neće zatvoriti vrata škole jer je za otoke poput Vrgade svaki stanovnik, ma bio on i dijete, itekako dragocjen.

Nova škola, nova radost

Prvi dan škole u Zadru pamtit ću zauvijek. Bio je to za mene veličanstven doživljaj. Velika bijela školska zgrada vrvjela je učenicima i učiteljima. Glasno zvono pozvalo nas je u školsku zgradu kroz čija je vrata potekla rijeka učenika. U početku sam se pomalo plašila da se neću snaći jer su mi svi govorili da djecu s otoka ne prihvaćaju, ali prevarili su me.

U mojemu novom razredu dvadeset je učenika, svi učimo isto gradivo, a svaki predmet ima svoju učionicu i svojega profesora. Osim obvezatnih, postoje i izborni predmeti, a i izbor izvannastavnih aktivnosti je veći. Brzo sam se sa svima sprijateljila i jako sam sretna što su me svi prihvatili, pogotovo moj razred.

Sada sam pred novim izazovima i svako jutro s radošću hitam u školu. Znam, tamo me čekaju moji novi prijatelji. Konačno imam puno prijateljica i druženja s njima nikad mi nije dosta.

Obožavam školu

Ponekad me gledaju čudno što se veselim dolasku u školu, jer tko još voli ići u školu. Ne znaju oni što znači doći u školu punu djece, gdje se uvijek dogodi nešto smiješno i zanimljivo, što znači svako jutro vidjeti svoje prijatelje i provoditi najzanimljivije trenutke upravo s njima, imati puno profesora koji su svaki na svoj način zanimljivi, imati samo svoju razrednicu i da ne nabrajam dalje.

Sve se promijenilo u mojem životu otkada sam u gradu. U svojem ću srcu uvijek ostati obična djevojčica s otoka koja se nastoji prilagoditi gradskom načinu života. Uskoro će doći sve na svoje, znam ja to! Tako je škola postala najzanimljiviji dio mojega odrastanja, bila ona mala ili velika.

Paola Brnin, 7. r.