Kako napisati dobar osvrt na lektiru

Roman Pavić i Tina Jukić, učenici 8.b razreda na satovima lektire pišu vrlo zanimljive osvrte na djela. Romana smo zapazili još u petom razredu. S užitkom smo slušali njegove, tada dječje,  kratke i jasne osvrte, no što je vrijeme više prolazilo njegovi su radovi bili sve bolji i bolji. Ove godine u 8. razredu radimo usporedbe književnih djela s filmovima snimljenim po tom djelu pa smo izabrali Romanov i Tinin rad kao primjer dobre prakse.

Roman i Tina to znaju

„Da bi se napisao dobar osvrt, potrebno je pažljivo pročitati književno djelo i doživjeti ga. Kasnije još istražim što su književni kritičari napisali o njemu, i zadatak tada nije ni malo težak. Volim djela aktualizirati, uspoređivati vrijeme opisano u djelu s današnjim pa i sa svojim životnim iskustvima.“ – rekao nam je Roman.

Tina je polako gradila svoj stil pisanja i odaje priznanje Romanu, čije je pisanje na neki način svima u razredu biio uzor kako napisati dobar osvrt.

Donosimo njihove osvrte na pripovijetku Slavka Kolara Breza. Tina je pogledala i film i dala usporedbu djela s filmom.

Roman Pavić, Osvrt na pripovijetku Slavka Kolara, Breza

Dok sam čitao pripovjetku Breza hrvatskoga književnika Slavka Kolara, prožimala su me dva osjećaja: tuga i bol zbog teške sudbine na smrt bolesne mlade Janice, a s druge strane smijeh zbog humoristično opisanoga života seljaka zaostalog hrvatskog sela. Shvatio sam što znači izraz „smijeh kroz suze“ kojim je Slavko Kolar pokazao da život paralelno ispunjavaju i smijeh i suze i radost i tuga. Pokušat ću to objasniti.

Sve se događa u vremenu između Prvoga i Drugog svjetskog rata u selu Bikovcu u kući broj 27 na Labudan-brdu. To je kraj zapadno od Karlovca uz Kupu, a prepun brda i brežuljaka na kojima vrlo siromašno žive seljaci do kojih nije došao ni trunak civilizacije. Govore kajkavskim dijalektom što pripovijedanju Slavka Kolara daje posebnu živost i autentičnost. Na samom početku doznajemo što će biti tema pripovjetke kada Mika Labudan za bolesnu Janicu odlučno izjavljuje: „Bude mrijela, to je gotova stvar!“

A nije tako trebalo biti. Prije samo godinu dana Janica se vjenčala s Markom Labudanom, Mikinim starijim sinom. U trošnoj kućici na starinski način u jednoj zajedničkoj prostoriji žive i spavaju: Mika i žena mu Kata, Jaga(žena drugoga Mikinog sina koji je trenutno u vojsci), Mikina stara mati (koja u jednom uglu prostorije kraj peći sjedi, gunđa i čija perje), dvoje, kako pisac kaže, musave djece Janičine jetrve Jage i na kraju Janica i Marko.

Kako o tako siromašnom životu sude otmjeniji i ugledniji ljudi kaže nam Mika kada odluči da neće zvati doktora jer ne želi slušati njegove prigovore: „Zašto svi pijete iz iste čaše, zašto jedete iz jedne zdjele, zašto toliki spavate u istoj sobi? Zašto? Zašto? Lako je gospodi prigovarati, ali je teško siromahu čovjeku živjeti!“

Prije samo dva mjeseca Janica je rodila djevojčicu, curicu malešnu kao žemička, a glasnu kao jare koju nije zbog bolesti mogla dojiti pa je dijete umrlo. Ona već pet tjedana boluje, a jedina joj je želja da je Marko obiđe.

“Od časa do časa njene su male, izgorjele usnice jedva čujno šaptale ‘O lepi moj gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove!

Ali Marko nije dolazio. Radije je u dvorištu, udešavao patentnu klopku za hvatanje tvorova da bi iznenadio gospodina nadšumara, koji je njemu, seoskom lugaru, bio šef.

Upravo je nadšumar primijetio Janičinu ljepotu rekavši: „To je cura! Vidiš li je kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Baš kao breza! Gotovo bih rekao: otmjena pojava! Što je breza među bukvama i grabima, to je ta djevojka među onim vašim glomaznim curetinama!“

Pa, da bi udovoljio g. nadšumaru, Marko je za ženu izabrao Janicu. On kao lugar Zemljišne zajednice mogao je birati koju hoće. Takav je u to vrijeme bio običaj jer „lugarski šešir s perjanicom izvrsno mu pristajao, a puška koju bi nemarno prebacio preko ramena davala mu je službeni karakter i znatnu važnost u selu.“

I dogodilo se. Janica je umrla, a nije se oprostila sa svojim Markom. Tek onda je ušao u kuću:                    „Začudio se i prenerazio koliko je u bolest propala, jer je dosad pravo nije ni vidio. Oko njenih malih usana opazio je neki čudni podsmjeh. Neki smiješak, pun žalosti i prijekora.

Crkva i groblje bili su na Bikovskom Vrhu, jedan sat hoda do Bikovca. I sada Kolar opisuje pogreb i tužno i smiješno.

Tužno: „Tužno su zvonila zvona na bijelom tornju, one male lijepe crkvice. Tužno su zvonila i njihovi lelujavi puni zvuci lomili su se nad raštrkanim, pogurenim kućicama, gubeći se kao crne ptice u tmurnim oblacima. Hladna je bila jesen pa je ta pjesma bila još žalosnija i srca se još većma  rastužila.

Smiješno: „Tvrd je inače i mrk bio Mika Labudan, ali sad se raznježio. Osjetio on potrebu da i on

pođe na grob, da svojoj snahi baci grudicu zemlje, da joj grobić blagoslovi: „Ej, Janice,

draga moja snejo,“ – zavapio je nagnuvši se nad ruku – „mirno tu počivaj i nej mi nikaj za

zlo zeti!“ Nagnuo se stari, ali malo previše. Skliska je bila i mokra teška ilovača, a njemu tako mutno i čudnovato pred očima. I omaknu se stari Mika. Tek jeknu preplašeno: A joj! – i već pade naglavice.“ Naravno, izvukli su ga i bio je sretan što je živ.

Samo za osam dana bila je svadba kod bogatoga Tome Žugečića za barjaktera pozvan Marko Labudan. Kakva suprotnost u osjećajima!

„Istim putem kojim je pred osam dana sprovađao svoju Janicu vodi sad svatove. Šešir, na kome se uz perjanicu vije još i ružmarin, naherio bećarski, preko ramena prebacio prekrasni šareni ručnik, a u rukama mu zastava. Poigrava Marko, vrti se, sve sitno nogama veze, da onda divlje poskoči, sve po taktu muzike i onih ludih gusala“

Ali nije dobro svršilo. Došlo je do tuče i Marko je podijelio, ali i dobio mnogo udaraca. Jedva je pobjegao sa svadbe u mrkloj noći kroz šumu. Na kraju šume odjednom ugleda nešto neobično: „Na pedeset koraka, prema samom kraju šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova žena. Njegova pokojna Janica. Ona ista koju  je prije osam dana sahranio.“

Kao prikovan stajao je Marko naslonjen na neki grob, a kad je svanulo vidio je:

„Ta to nije pokojnica, ta to nije Janica – bijaše to jedna tanka, vitka, visoka breza na samom obronku šume!“

Marko se mamuran vratio kući zavukao se na sjenik i zaspao. Kad se sutradan probudio uzao je sjekiru s namjenom da posiječe brezu koja ga je podsjećala kao nečista savjest na grijeh prema Janici. Ali nije mogao.

S puno lirske osjećajnosti Kolar opisuje preobražaj u Markovoj duši: „Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlanove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka svetica… Nije li to ipak njegova pokojna Janica? Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispadne iz šume pa udari kući.“

Na kraju i meni je jasno da su Janica i breza zaista jedno!

Tina Jukić: Osvrt na pripovijetku i film Breza

U pripovijetci Breza već u samom naslovu očekujemo nešto poetično. Čitajući pripovijetku saznajemo da breza u naslovu ima dvojako značenje, značenje stabla vitka i visoka i predivne vitke i visoke djevojke koja ničim ne pripada u zabito zagorsko selo gdje djevojke trebaju biti jake i snažna kao bukve, kako reče nadšumar, spremne na težak fizički rad i rađanje djece.

„Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi,  u njenom hodu ima nešto ritma, možda cak i elegancije. Oči su joj plave, plavije od jasnog neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim malim usnicama.“

U filmu Ante Babaje za koji je scenarij po vlastitom djelu napisao sam Kolar, šef Marka Labudana kaže: „Pogledaj je, ona je kao breza medu bukvama.“ Iako sasvim različiti, oba opisa daju predodžbu o ljepoti seoske ljepotice Janice.

Janičina nesreća počinje onoga dana kad se zaljubila u Marka Labudana, seoskoga lugara i kicoša koji na nju obraća pažnju tek kad mu nadšumar ukazuje na njezinu ljepotu. Samodopadan, zaposlen u državnoj službi, Marko je mogao birati djevojku jer su sve majke željele njega za zeta, a sve su djevojke u njemu vidjele naočita muža.

Janica ubrzo nakon vjenčanja ostane trudna, no slabašna kakva bijaše teško se nosila s grubošću primitivnoga seoskoga života pa njezina kćerkica, malena Ljubica, nije nažalost ni uspjela vidjeti svijet. Brzo je umrla, a nedugo nakon smrti djeteta Janica pada u postelju. Razboljela se jer ju je Kata, njena svekrva, po kiši i ružnom vremenu poslala da odvede krave na pašu.

U filmu radnja teče retrospektivno. Idući za kolima na posljednji ispraćaj Janice, Marko, Joža i Mika sjećaju se ranijih događaja. Neke su pojedinosti izmijenjene. Ne spominje se Jaga, žena drugog sina Mike Labudana. Dodan je lik Jože, nespretnog zanesenjaka koji je izvrgnut posprdnosti čitavoga sela, naročito kad na sajmu pokazuje simpatije prema Janici darujući joj licitarsko srce.

Janica ustvari nema nikoga osim Jože komu bi se mogla požaliti ili razgovarati.

Mučno mi je bilo čitati drugi dio pripovijetke kada Marko samo par dana nakon ženine smrti odlazi za barjaktara u svadbu Žugečićima. Mada je to za njega bilo preobraženje na neki način, njegovo ponašanje na svadbi izaziva sablazan.

Pretučen, ljutit i osvetoljubljiv s namjerom da će svima pokazati tko je Marko Labudan, na putu kroz šumu ugleda brezu u kojoj vidi svoju ženu i tu se slomi sva njegova kicoška narav i konačno i sam shvaća da je na neki način Janicu volio, mada se zbog ogovaranja seoskih baba nije htio odazvati Janičinu pozivu da ga vidi zadnji put.

Tina Jukić, 8. r.