Razgovor s Vladimirom Spindler

Listajući ‘Korake’ u 3. broju tiskanoga izdanja, naišla sam na razgovor naše novinarke sa Sanjom Pilić i Sunčanom Škrinjarić, poznatim hrvatskim književnicama, a onda mi je profesorica Kovač rekla da poznaje još jednu umjetnicu iz njihove obitelji – Vladimiru Spindler. Nakon sedamnaest godina ‘Koraci’ se vraćaju u ovu obitelj.

Dokumentarni film je moja ljubav

Za razliku od mame, bake i šukunbake koje su se bavile pisanjem, Vladimira je zaljubljenica u fotografiju i film. Snimila je dva dokumentarca Preko ruba, biografski dokumentarac o balerini Mirni Sporiš i nagrađivani autobiografski Mama, zašto plačeš.

Tko je Vladimira Spindler?

Vladimira Spindler je prvenstveno mama, ali i fotografkinja sa snovima i željom da bude dokumentaristica.

O šukunbaki

U Vašoj su se obitelji uglavnom žene bavile umjetnošću. Prva je u nizu bila Vaša šukunbaka Zovka Kveder. Recite nam nešto o njoj.

Moja šukunbaka rođena je 22. travnja 1878. godine u Ljubljani, a odrasla je u Loškom Potoku, jednom od onih zaostalih sela na slovenskom tlu. Otac joj je bio sklon alkoholu te je zagorčavao život obitelji. Majka Neža bila je pobožna, ali i uskogrudna žena, a Zofka je život vidjela drugačije. Sve motive života u toj obitelji prenijela je u svoja djela.

Godine 1900. Preselila se u Prag. Ondje je izdala svoju prvu knjigu Misterij žene. Pisala je na slovenskom, njemačkom, češkom, hrvatskom. Bila je mlada, puna zanosa i umjetničkog duha. U Hrvatskoj je kasnije bila urednica časopisa Ženski svijet. Kao majka trudila se trima kćeri usaditi ljubav prema jezicima, putovanjima. Imala je napredne ideje.

Zofka  je začetnica te naše borbe unutar sebe… želje da budemo ljubljene i želje da budemo samosvjesne i slobodne. Bila je izvanvremenska.

O baki i majci

Vašu baku Sunčanu Škrinjarić poznajemo po njezinim pričama i romanima. Po čemu je Vi pamtite?

Baku Sunčanu najviše pamtim po našim zajedničkim putovanjima. Neka od njih bila su Bled, Bohinj, Domžale, Njivice na Krku. Tamo bismo provele u privatnom smještaju oko 8 dana. Obično smo putovale vlakom. Na stanici smo promatrale ljude i onda bi gledajući izdaleka njihove usne, same stvarale priču o čemu oni govore. To mi je bilo jako zanimljivo kao djevojčici.

Navečer bi uvijek palila svoj mali tranzistor, koji je nosila svugdje sa sobom. Dobro smo se slagale na tim putovanjima. Ona je uvijek smatrala da sam ja jedno umiljato dijete.

Koja Vam se njezina knjiga najviše sviđa i zašto?

Ulica Predaka. Naprosto ona govori o našoj obitelji, i prepoznajem puno stvari u njoj. A nadasve zato što govori o ljudskim sudbinama. Mene uvijek privlače takve teme. Mene privlače ljudi, u životu, i u literaturi.

Vaša majka Sanja Pilić također je književnica. Čija Vam se djela više sviđaju?

Sklonija sam maminim djelima baš iz gore navedenoga razloga. Divne su mi njene pjesme. Mislim da bi se trebala više okrenuti toj vrsti literature… uz ovu svakodnevnu s najviše čitača…djece. Djeca je jako vole. Mama piše urbano, a i starinski. Voli pozitivne likove i ne priklanja se trendovima.

Kako je bilo živjeti u tom ženskom umjetničkom društvu?

Kada sam bila dijete ja to uopće nisam tako doživljavala. Svi su u mojoj školi uvijek govorili: Tebi je baka Sunčana Skrinjarić, kao što to danas govore mojoj djeci za moju mamu. No, kako Sunčana nije bila klasična baka, vjerojatno ja tu riječ baka nisam doživljavala na taj način. A nisam bila opterećena bavljenjem s umjetnošću. Kod nas je to nešto normalno, generacijama. I tata je bio u umjetnosti, filmskoj, tako da je to meni bilo potpuno normalno. Kad sam ja postala umjetnica, iako sam dugi niz godina tu riječ odbacivala i više govorila da sam zanatlija i kada sam proživjela neki ozbiljniji dio života, tek tada sam počela shvaćati da živim u neobičnoj porodici. I drago mi je da sam nastavila niz.

U genima sam sve one

Početak Vašega umjetničkog rada sličio je početku rada Vaše majke. Je li to slučajnost ili ste htjeli biti kao ona?

Početak mog rada je bio slučajnost. Preko ljubavi prema jednom muškarcu do budućeg zvanja. Nije imao nikakve veze sa mamom. Nikada nisam htjela biti kao nitko. A u genima sam sve one.

Ona je postala književnica, a Vi se u posljednje vrijeme uz fotografiju bavite i dokumentarnim filmom. Jeste li se okušali u pisanju?

Jesam na neki način. Pisanjem scenarija. To nije laki posao. Znala sam satima pisati scenarij za svoj budući dugometražni film Geni moje djece. Pisanje je jako samotan posao. Kada me uvuče u sebe, ne mogu stati. No, kod mene je uvijek tako. Kada doma montiram neke stvari za Akademiju, svoje vježbe, ne znam stati. Ja sam ili unutra skroz ili nisam.

A dokumentarni film je moja ljubav. Nadam se da će mi život omogućiti da se samo time bavim.

U razgovoru s našom novinarkom 2001. Vaša je majka rekla: „Ono čime sam ja nadahnuta kad pišem knjige su moja djeca. Donekle opisujem naš odnos, zapravo njihovo djetinjstvo.“ Kako ste se osjećali kad biste u njezinim romanima pronašli sebe?

Uvijek mi je to bilo fora. Znala sam preskakivati stranice da se nađem, iako je moj brat bio zastupljeniji. Ja sam bila dobra curica, a o dobrima je dosadno pisati… haha… Sada moja mama piše o mojoj kćeri Maši cijeli niz slikovnica. I Rene je zastupljen u ovim knjigama za pubertetlije.

U autobiografskom ste filmu Mama, zašto plačeš snimali svoju djecu Renea i Mašu. Kako ste ih uspjeli nagovoriti?

Nisam ih nagovarala. Upalila sam kameru, nešto malo su njurgali, no nisu se puno inkomodirali. Možda zato što je cijeli život kamera uperena u njih. Dok su bili mladi, snimila sam nebrojeno fotografija na kojima su bili oni. Danas ih je teško dobiti za fotografiranje. Idem im na živce s tim.

Pokazuju li Rene i Maša želju da se bave umjetnošću? Hoće li Maša nastaviti tradiciju žena iz Vaše obitelji?

Rene  možda. On svira trubu i jako to voli. Stalno glumi u nekim filmove za prijatelje. Snimao je i sa Zdenkom Bašićem. Ljudi sa seta rekli su da je talentiran i da ga kamera voli. Ja ga nagovaram da proba upisati filmsku akademiju – glumu, možda režiju. I da bude umjetnik.  No nije još odlučio što bi studirao. Pred njim je cijela godina da otkrije. Teško je biti umjetnik, no ja se ne bi mijenjala. Da se malo lakše živi o toga, to bi bio posao snova. Umjetnost ti pruža kreativnost.

Maša je upisala 1. razred ekonomske škole i umjetnost je uopće ne zanima. U krajnosti to ništa ne znači. Sada ima 15 godina i još je mlada. Možda se to preko noći promjeni.

Lara Pedić, 8. r.

Fotografije iz obiteljskog albuma Vladimire Spindler