O harambaši, arambašima i sinjskim škrabicama

Gosti urednici dvije su učenice Osnovne škole fra Pavla Vučkovića koja se nalazi na Alkarskom trkalištu u Sinju. Naziv je dobila po velikanu Cetinske krajine, utemeljitelju samostana i svetišta Gospe Sinjske fra Pavlu Vučkoviću.

Školu pohađa 621 učenik. Pročitajte o kojim zanimljivostima prelijepoga Sinja pišu Klara Cvitković i Helena Brković. Hvala njihovoj učiteljici Heleni Budimir koja ih je potakla na suradnju s Koracima.

Znate li što su arambaše                                                   

 Ljeti, za vrijeme alkarskih svečanosti i blagdana Velike Gospe, ulicama grada Sinja širi se poseban miris kiselog kupusa. Moja mama, kao i sve druge domaćice u Sinju, kuha arambaše. Nikada me nije privlačio ni miris ni okus toga jela. Zbog dugogodišnje tradicije spremanja arambaša u mom rodnom gradu, odlučila sam saznati nešto više o tom jelu.

Harambaša voli arambaše

Zavirila sam u Leksikon Sinjske alke i otkrila da je to „ karakteristično jelo Cetinske krajine. Spoj naizgled nepomirljivih svjetova, okusni ostatak društva koje je na temeljima nametnute kulture stvorio svoj vlastiti kulinarski izraz, nadjenuvši mu pritom ime otpora – arambaši, prema nazivu harambaša koji je označavao vođu hajduka što su se na ovom području opirali osvajačima.“

Arambaši

 Na jednom nam je  satu  Hrvatskog jezika nastavnica rekla kako su arambaši na listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Kada sam čula taj podatak, nisam mogla vjerovati da jedno jelo može biti tako jedinstveno i posebno pa sam nastavila  proučavati. Počela sam ispitivati mamu, tete, kume, susjede kako prave arambaše.

Prolistala sam slavnu kuharicu Dalmatinsku kuhinju Dike Marjanović-Radica pa i Sinjsku kuharicu Ante Hrste. Svima su zajednički sastojci: sjeckano goveđe meso (najbolje satarom- mesarskom sjekirom ili nožem), pešt: sjeckana kapula, luk, suha slanina, začini: sol, papar, oraščić, klinčić, malo limunove kore, glavica kiselog kupusa, ribani kupus, suho meso ili šuplja goveđa kost. Najbolje ih je kuhati u bakri-bakrenom kotlu.

Harambaša

Kada Alkarskim trkalištem prolazi alkarska povorka, ističe se stasiti čovjek koji vodi alkarske momke. To je harambaša. U Leksikonu Sinjske alke piše da je harambaša „ pojam koji označava hajdučkog vođu. U Alki je to zapovjednik čete alkarskih momaka. Odgovoran je za održavanje prova, za nastup u povorci i za ponašanje momaka. Dužan je provjeriti je li svaki momak ispravno odjeven i opremljen za sudjelovanje na Alki.“

Harambaša ili kako mi Sinjani kažemo arambaša je Ivo Vukasović Parin. Tijekom alkarskih svečanosti arambašu uvijek doživljavam kao glavni lik. Samouvjereno korača niz Alkarsko trkalište, lice mu krasi ponosan pogled dok vodi alkarsku povorku.

Harambaša i arambaši

Kako su arambaši dobili naziv prema pojmu harambaša, zanimalo me voli li naš harambaša arambaše? Odgovor na to pitanje tražila sam od arambašine supruge Mirjane. Gospođa  Mirjana vrijedno dočekuje brojne goste na alkarskim svečanostima, brine se za raskošnu arambašinu odoru kako bi njezin suprug izgledao kao pravi vođa, njeguje cvijeće od kojeg radi kiticu za arambašinu kapu i priprema brojna tradicionalna jela za svoje goste.

Na pitanje zašto sprema arambaše i voli li njezin suprug ovo jelo rekla mi je: Arambaše spremam jer su specijalitet našeg kraja, tradicionalno jelo i tako ih pripremam. Za Alku ih pripremim preko 100 komada jer moj suprug voli ovo jelo kao i brojni gosti koji nas posjete toga dana. Svi se ponovno vraćaju na arambaše.

Gospođa Mirjana mi je otkrila  kako ona za Alku priprema ljetne arambaše koji su malo blaži nego zimski jer ne stavlja puno suhog mesa i dodala – bez obzira je li pripremam ljetne ili zimske, najvažniji su sastojci moj domaći kiseli kupus koji posebno kiselim i ostavljam za Alku i domaća panceta u peštu.

 Nakon razgovora s gospođom Mirjanom shvatila sam kako sve obavlja s puno ljubavi i ponosa. Shvatila sam dok je u mojoj Cetinskoj krajini ovakvih žena, neće nestati ni ovo jedinstveno jelo. Kad posjetite Sinj, obvezno kušajte arambaše. Sigurno ćete ih zavoljeti kao i ja na kraju ove svoje avanture jer i harambaša voli arambaše.

Klara Cvitković

OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

Voditeljica: Helena Budimir, prof.

Sinjske škrabice

 Prošlo smo se ljeto, moja dobra  prijateljica Marijana i ja, odlučile  malo poigrati i praviti se turistima u gradu Sinju. Svake godine Turistička zajednica grada Sinja provodi akciju nazvanu Turist u svom gradu. Toga dana turistički vodiči vode sugrađane u razgledavanje kulturnih znamenitosti grada; muzeja i galerija. Ideja nam se jako svidjela i pridružile smo se jednoj grupi.

Turist u svojem gradu

Prvo smo posjetile Muzej Cetinske krajine, mjesto u kojemu je prikazana prošlost cijele Cetinske krajine od prapovijesti do današnjih dana. Od ljubaznih i veselih kustosica naučile smo mnogo zanimljivih stvari o gradu Sinju, važnim ljudima grada i njegovoj povijesti.

Muzej Alke

Kustosice su nas uputile u novootvoreni Muzej Alke. To je moderni muzej u kojem je prikazana viteška igra Alka koja se svakog kolovoza igra u Sinju i po kojoj je Sinj nadaleko poznat. Muzej nas je oduševio. U istoj zgradi nalazi se i Galerija Sikirica u kojoj su prikazani kipovi sinjskog kipara Stipe Sikirice. On je napravio mnogo važnih djela za grad Sinj, a možda najpopularniji je njegov konj s alkarom na dnu Alkarskog trkališta.

Sinjske škrabice

Već pomalo umorne, napustile smo grupu i sjele na klupu ispred crkve Čudotvorne Gospe Sinjske, najznačajnije građevine grada u koju dolaze na tisuće vjernika, osobito za blagdan Velike Gospe. Sjedeći tako na klupi na Šetalištu Alojzija Stepinca, primijetile smo skupinu umirovljenika okupljenih oko jedne klupe. Nešto su raspravljali pa su se mogli čuti i povišeniji tonovi. Nije to bila svađa jer su se smijali. Nije da smo prisluškivale, ali kako su bili glasni čule smo da govore o planinarenju. U jednom je trenutku jedan od njih ustao i rekao: Iđen provjerit di se iđe iduće nedilje, nešto san čuja da se iđe na Blidinje pod šatore.

Otišao je nasuprot našoj klupi i stao ispred neke uokvirene kutije koja je visjela na zidu. Zanimalo me  što on to gleda jer volim planinariti sa svojim roditeljima. Na kutiji je pisalo Planinarsko društvo Svilaja i u njoj je bio papir s obavijestima o izletu.

Pitala sam naglas što je to, a čovjek mi je rekao da je to škrabica planinara, najstarija škrabica u gradu.  Mislila sam da je škrabica kutijica za milodare u crkvi pa mi nije bilo jasno otkud sada na zidu kuće.  Stariji gospodin mi je objasnio da Sinjani te kutije na zidu koje služe za razne obavijesti zovu škrabice.

Prišao nam je još jedan gospodin koji se s planinarom srdačno pozdravio i, kako je to običaj, pitao za zdravlje i obitelj. Okrenuo se prema meni i predstavio mi se: Ja sam ti Slaven Kardoš, učitelj u Sinju i isto planinarim. U ovom sam planinarskom društvu od kada se osnovalo. Ova ti je škrabica stavljena 1965-e ili 1966-e, samo se nije nalazila ovdje, nego u Livanjskoj ulici. Tek poslije je premještena ovdje. Bila je to jedina škrabica u gradu. Ostale su došle tek poslije. Zahvalila sam gospodinu i vratila se Marijani. Pitala sam nju zna li ona išta o tim škrabicama, ali i ona nije imala pojma. Odmarale smo na klupi nekih dvadesetak minuta i uočile smo nešto što nam je pobudilo pažnju. Naime, pokraj nas je bila velika karta Sinja sa znamenitostima grada, a nasuprot nas dvije škrabice: jedna Planinarskog društva Svilaja, a druga Nogometnog kluba Junak. Stranci su se zaustavljali ispred  karte, a škrabice su samo zaobilazili. S druge strane, svi koji su se zaustavljali pokraj škrabica bili su domaći ljudi koji kartu nisu primjećivali.  Eto, dvije vrste ljudi u istom gradu, a potpuno različitih interesa.

U potrazi za škrabicama

Nakon otkrića što su škrabice, Marijana i ja odlučile smo istražiti gdje ih još ima u gradu, vidjeti čije su, što piše na njima i čitaju li ljudi te obavijesti. Krenule smo preko Trga kralja Tomislava prema Vrličkoj ulici. Odmah na kutu nalazila se škrabica Udruge Gaj Liberije. U njoj je bila obavijest o utakmici koju Udruga svake godine organizira za Dane Alke i Velike Gospe. To je nogometna utakmica Rimljana i Delmata koja je interesantna jer su natjecatelji odjeveni u odjeću iz antičkoga doba. U Sinju se nalazi najstariji prikaz lopte iz rimskog razdoblja pa se i to koristi u turističke svrhe.

Malo dalje nalazi se škrabica Biciklističkog kluba Vlaji. Prikazani su biciklisti na različitim mjestima koje su posjetili. Nasuprot njihovoj, škrabica je Lovačkog društva, koja je tom prilikom bila bez obavijesti. Možda zbog lovostaja. U Vrličkoj ulici nije više bilo škrabica pa smo se odlučile vratiti na Trg i krenuti Glavičkom ulicom.                                         Tu smo vidjele dvije škrabice, jednu do druge. Bile su to škrabice Kluba Pegaz i Aerokluba  Sinj. Klub Pegaz se bavi paintballom i paraglidingom, avanturističkim sportovima koji obogaćuju turističku ponudu našega kraja. Aeroklub se nalazi na sinjskom aerodromu, koji je nekoć bio splitski dok se nije sagradio Resnik. Po sredini ulice nalazila se i zadnja škrabica. To je škrabica Gradskog kina Sinj gdje se stavljaju plakati filmova koji se prikazuju u kinu. Nismo ni znale da u našem gradu ima toliko klubova i udruga.

Nakon što smo pronašle i zadnju škrabicu, odlučile smo se vratiti u Muzej Cetinske krajine po još koju informaciju o njima. Kustosice su nam rekle da je u gradu bilo još škrabica i da su one bile glavni izvor informacija našim sugrađanima. Pokazale su nam slike starih škrabica iz Vjesnika Cetinske krajine, časopisa koji je prestao izlaziti. Dopustile su nam i da slikamo neke fotografije. Većina ih je napravljena polovicom 20. stoljeća.

Lijepo je biti turist u svom gradu

Kako tada, tako i danas Sinjani mogu u škrabicama pročitati obavijesti o svim važnijim događanjima u gradu. Takav je oblik prijenosa informacija, dok nije bilo interneta, radija ili sličnih medija, bio omiljen Sinjanima, a navika gledanja u škrabice ostala je do danas. Na kraju sam shvatila da je lijepo biti turist u svom gradu i razgledati zanimljivosti koje nisu samo u muzejima i galerijama. Otkrila sam da se  ljudi u mom gradu, osim mobitelima, mogu povezati i upoznati

Helena Brković

Osnovna škola fra Pavla Vučkovića,Sinj

Voditeljica: Helena Budimir, prof.