INTERVJU S MARKICOM PERIĆEM PROFESOROM HRVATSKOGA JEZIKAI RAVNATELJEM NAŠE ŠKOLE
Naš ravnatelj Markica Perić profesor je hrvatskoga jezika i već deset godina je na čelu naše škole. Srdačno nas je primio u svom skromnom uredu te je u dobrom raspoloženju započeo razgovor za naš školski list KORACI.
Već 10 godina ste ravnatelj OŠ Stanovi. Kakav je osjećaj voditi ovu školu?
Dobro pitanje: Kakav je osjećaj? Osjećam trajno neraspoloženje i nezadovoljstvo.
Zašto ravnatelju? Što vas čini nezadovoljnim?
S ljudima je teško raditi. Pored vas učenika i zaposlenika tu su i vaši roditelji koji su sve zahtjevniji. Školu čine i dvije zgrade, ova ovdje u Zadru i Područna škola Crno. Zgrade treba održavati, a vama stvoriti uvjete da biste nesmetano i kvalitetno učili, da biste bili u sigurnom i prijateljskom ozračju, nasmijani, siti i u toplome.
Ima li lijepih trenutaka? Što vas je privuklo ravnateljskom poslu? Ima? Kada uđem u učionicu kao zamjena za nekog učitelja i održim sat hrvatskoga ili nekog drugog predmeta. Tada imam osjećaj da sam uradio nešto dobro i korisno. Ma, šalim se. Često me učenici pozdrave i pitaju: „Ravnatelju kako ste?“ Moj odgovor je uvijek sličan. Kako ste vi, dragi moji učenici? Oni odgovore: Mi smo odlično. E, onda sam i ja odlično. To vrijedi i kada me pitaju zaposlenici. Zadovoljan sam koliko su učenici i zaposlenici zadovoljni. Sreća moja pa imam zaposlenike koji savjesno rade svoj posao. Lijepo je osjetiti da škola funkcionira i da su djeca i zaposlenici zadovoljni. I ponosan sam na vas učenike.
Na što ste ponosni?
Ponosan sam kada vidim vas raspoložene i nasmijane. Nema divljanja po školi, nema razbijenih utičnica, nema išaranih zidova. Vidim vas i ujutro i popodne. Aktivni ste.
Hvala ravnatelju, lijepo je to čuti. Vratimo se malo u prošlost. Studirali ste u Zadru. Recite nam nešto o tim danima.
Osamdesete godine…Predivno vrijeme. ( …sve je lako kad si mlad…) Osjećalo se da jedna država odlazi, a druga se još ne naslućuje. Krize i inflacija. Ali, ponavljam, bili smo mladi pa se sve moglo izdržati. Imali smo student-servis i sezonski posao preko ljeta. Faktički, sam sam se školovao. Prvo ljeto vodio sam Studentski klub s pokojnim studentom psihologije, Božom Lerotićem. Studentski klub je bio nasuprot fotografske radionice „Vjeko“. Drugo ljeto u autokampu u Sukošanu, a onda Hoteli Božava na Dugom otoku do diplome.
Gdje ste sve radili nakon diplomiranja?
Diplomirao sam pred ljeto 1987. I intenzivno se javljao na natječaje. Prvi posao dobio sam gradu u OŠ Cetingrad, područna škola Kruškovača, to je blizu Slunja. Zatim sam 1989. primljen po natječaju u srednjoškolski centru Korčula gdje sam radio pet godina i bio razrednik svom gimnazijskom razredu, od 1.b do 4.b. Nezaboravni dani. Devetnaest odlikaša. Još smo u kontaktu. Zatim sam pet godina bio u Komiži na otoku Visu na mjestu ravnatelja osnovne škole do 2001. U tih pet turbulentnih godina bilo je i rata, a ministri su se mijenjali: Ljilja Vokić, Božidar Pugelnik, Nansi Ivanišević, Vladimir Strugar. Srećom, cijelo vrijeme imao sam utočište: Dugi otok i mjesto Verunić. Tu imam kuću, brod, volim ribolov, vrt, tu se odmaram vikendima i ljeti. Predivno. Naravno, i nogomet s prijateljima, najmanje dva puta tjedno.
Gdje vas je zatekao Domovinski rat?
Pošto sam imao stan u Zadru, vratio sam se sa suprugom Dianom u Zadar. Od jeseni 1991. do ljeta 1992. bio sam hrvatski dragovoljac u postrojbi 112. brigade u PZO-u. To vam je protuzračna obrana na protuavionskim topovima zvanim „boforsima“. Grozno vrijeme. Uvečer zaspeš s puškom u ruci svjestan da jedna granata može sve okončati. Bio sam kratko vrijeme 1993. na Popovom polju iznad Dubrovnika. A onda sam se vratio i nastavio raditi u SŠ Korčula do 1997. Odatle sam otišao na Vis, točnije u Komižu za ravnatelja.
Do prije 10 godina bili ste profesor hrvatskog jezika. Nedostaje li vam taj posao?
Da, u Stanovima sam počeo raditi 9.9. 2001. Simboličan nadnevak, napad na New York. U OŠ Zadarski otoci od sv. Marka 2009. do 2014. Naravno da mi nedostaje posao učitelja. Pogotovo izvannastavne aktivnosti. Vodio sam dramsku družinu godinama, i u OŠ Stanovi i u OŠ Zadarski otoci. Bio sam na svakom LIDRANU, a 2005. bili smo na državnom u Dubrovniku s mojim vlastitim igrokazom „I to će proći“. To je igrokaz o međuvršnjačkom nasilju. Igrokaz govori kako nasilnik u osnovnoj školi postaje žrtva u srednjoj.
Vlastiti igrokazi? Recite nam nešto o tome.
Godinama pišem školske igrokaze za djecu i mladež. Objavio sam i zbirku igrokaza „Neka bude svjetlo“ Moji igrokazi su uglavnom bili i na školskim pozornicama i na LIDRANU, s većim i manjim uspjehom. Evo, imam dva primjerka za vas. Potpisat ću ih naknadno.
Hvala, ravnatelju. O čemu govore vaši igrokazi?
Kao profesor hrvatskoga jezika bio sam svjedok učeničkih problema i učeničkog ponašanja. Vidio sam puno toga pa sam igrokazima želio osvijestiti učenike i pokazati im neka rješenja. Znate ono kad se stavite u položaj drugoga. Djeca preko igrokaza prepoznaju patnju drugih. Nisu svi uspješni u nastavi i sportu, nisu svi imućni, nemaju svi sretne obitelji. Radeći s djecom došao sam na ideju da pokrenem udrugu MSG.
MSG!? Što vam to znači?
Jednostavno: kratica za Misli Svojom Glavom. MSG. Svoj rad sam kao učitelja pokušao proširiti preko udruge. I u tome bih bio aktivniji da nisam postao ravnatelj. A kada ste ravnatelj ni za što drugo nemate vremena. Jednostavno ste mentalno uronjeni u upravljanje školom. Udruga je imala dramsku družinu, imali smo radionice za izradu suvenira i radionicu krasopisa. Tu radionicu krasopisa ću uskoro ponuditi našim učenicima 4. razreda kako bi poboljšali rukopis.
Radili ste u OŠ Zadarski otoci? Zašto ste otišli iz OŠ Stanovi?
Napravila se 2009. g, nova škola na Bilom brigu. Dio zaposlenika i dio učenika prešlo je u nju.
Po kojem kriteriju? Tko je odlučivao tko će ostati, a tko otići?
Ravnateljica Jurka Šaban je odradila golem posao. Stanovi su u nekim godinama imali do 1600 učenika. Kada sam ja došao 2001. radili smo u tri smjene. Nastava je počinjala u 7.15, a završavala u 20.00 sati. Dolazili smo po mraku i odlazili po mraku. Po mjestu stanovanja podijelili smo učenike, a po godinama staža učitelje i tehničko osoblje. Ja sam odlučio otići u novu školu, mada po stažu nisam morao.
Zašto?
U našoj školi je radila i pokojna Mariza Katuša, predivna učiteljica hrvatskoga jezika. Nažalost bila je invalid, teško je hodala zbog koljena. Pošto je stanovala blizu škole Stanovi, nekako mi je bilo logično da ona ostane, a ja odem na Bili brig.
Kako se škola i Vi brinete o dobrobiti učenika i njihovim emocionalnim potrebama?
Danas je predivno biti učenik osnovne škole. Pogotovo u našem predivnom Zadru. Škola je topla, opremljena, sigurna. Djeca imaju stručnu službu koja im pomaže u rješavanju osobnih problema, imaju besplatne udžbenike, besplatnu prehranu, produženi boravak. Odlaze na izlete, u kazalište, u kino. Ocjene su vidljive roditeljima preko e-dnevnika, kriteriji su prilagođeni vašem uzrastu, gotovo niski, nema stresa, nema kažnjavanja. Našem legendarnom pedagogu Radi Zriliću došao bi poneki „zločesti“ učenik. On bi mu pedagoški dao savjet: „Budi dobar i sve će biti dobro“. I stvarno je tako. Učenik ne mora biti nadaren za neki predmet da bi imao peticu. Učitelj prepoznaje njegovu volju, pristojnost i ljudski stav prema predmetu, učitelju, školi i prijateljima. Vjerujte mi, sve se svodi na to. Ocjena je samo posljedica. Ja vam često govorim da su moja vrata otvorena za vaše probleme, i moja i školske stručne službe. Mi smo tu da vas prvenstveno obrazujemo, a onda i zaštitimo, utješimo i savjetujemo. Većina vas to prepoznaje i zahvalni ste nam. Vidi se to po brojnim posjetima srednjoškolaca.
Je li teško donositi odluke za cijelu školu? Na koju odluku ili promjenu ste najviše ponosni?
Moj posao je donositi odluke. Ne volim naređivati, ali ponekad se mora. A i vi ne volite kada vam roditelji naređuju. Promjene su vidljive. Prije deset godina renovirali smo cijelu školu, uredili parkiralište, uredili igralište, popločali dvorište. Imamo novu učionicu, novu kuhinju, novo igralište u Područnoj školi Crno. Škola je tehnički opremljena. Naravno, uvijek može bolje.
Imate li neki razred ili učenika koji vam je ostao u najljepšem sjećanju?
Kada sam došao raditi u OŠ Stanovi bio sam razrednik 5.a . Prva stanarska generacija mi je ostala u sjećanju. Ali, zanimljivo sjećam se najviše onih učenika koji su bili na dramskoj i koji su igrali sa mnom nogomet, iz svih odjela.
Koji je, po vašem mišljenju, najveći uspjeh koji je naša škola postigla pod vašim vodstvom?Teško je nešto izdvojiti. Ravnatelj je tu da stvori preduvjete za uspjeh. Nitko ne hvali ravnatelja za dobar rad, ali kada nešto ne valja, e, onda se svi javljaju i kritiziraju. Za dobar uspjeh učenika, zaslužni su učitelji, za loš uspjeh, kriv je ravnatelj. Zadovoljan sam stručnim kadrom kao i vizualnim izgledom škole.
Tko vam je usadio ljubav prema hrvatskom jeziku? Zbog čega ste odlučili predavati baš taj predmet?
Oduvijek sam volio čitati, crtati i slikati. Odabir studija nakon gimnazije bio je lagan. A Zadar mi se činio kao da je grad-plemić po mjeri čovjeka.
Što biste voljeli biti ili čime biste se bavili da niste postali profesor hrvatskog jezika? Imate li neki hobi kojim se bavite, odnosno čime se bavite u slobodno vrijeme?
Lijepo je imati hobije. A ja volim i pisati i izrađivati suvenire. Slikam na kamenju morske motive. Volio bih se posveti i udruzi MSG i voditi dramsku družinu. Volim i rad u drvu. Imao sam izložbu „Bjesovi Ivane Brlić Mažuranić“. Borba dobra i zla. Da se mene pita, bajke Ivane B. Mažuranić bi se u nastavi književnosti hrvatskoga jezika za osmi razred izučavale i proučavale jedno polugodište. Poruke I.B.M. su vječne.
Vi ste napisali himnu naše škole Ježevu eko pjesmu. Kako je došlo do ideje za pisanje himne i odakle vam inspiracija za nju?
Vodeći dramsku družinu, pisao sam igrokaze. Ekološke teme su uvijek aktualne. Za igrokaz „Stanarska ježijada“ napisao sam pjesmu koju je uglazbila naša učiteljica Marija Buturić, sada Jaklin.
I za kraj, što biste poručili učenicima, kao učitelj i ravnatelj?
Kao ravnatelj: Draga djeco, budite dobri i sve će biti dobro. Držite se ZLATNOG PRAVILA: Sve što ne želiš da drugi čine tebi, ne čini ti drugima“. Jednostavno, zar ne?
Kao učitelj sve vas pozivam da pročitate bajku „Kako je Potjeh tražio istinu“. Čitajte s razumijevanjem i pronađite Potjehovu istinu. Ili Palunkovu sreću. IBM je trebala dobiti Nobelovu nagradu. Na vama je draga djeco da otkrijete zašto!
Hvala vam ravnatelju na razgovoru. Iz ovih zadnjih rečenica vidljivo je da ste više učitelj nego ravnatelj.
Dobro ste primijetili. Posao učitelja je poziv, posao ravnatelja je namještenje. Nadam se da sam bio zanimljiv i poučan.
Dragi učenici , budite mi radosni!
Luce Rumora i Tonka Dmitrović, 8.a
Ravnatelj Markica Perić
Loading ...
