Razgovor s Jasnom Held, pripovjedačicom izvornih narodnih bajki i priča

Kada su Alberta Einsteina pitali zašto je važno ljudima pričati bajke, on je rekao: „Znanost ti omogućuje da od točke A stigneš do točke B, mašta ti omogućuje da stigneš gdje god želiš!“

Polazeći od Einsteinove postavke 21. listopada 2015. u sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Osnovnoj školi Stanovi organizirana je pričaonica i maštaonica narodnih bajki i priča, a bajke je pripovijedala jedina hrvatska profesionalna pripovjedačica Jasna Held.

U bajkama je istina

–  Bio jednom jedan kralj koji je imao dvanaest sinova. – započela je svoje pripovijedanje u prepunom holu Jasna Held.

–  Uuuuu, dvanaest sinova! – prolomi se iz publike.

– Jednoga dana primijeti kralj da kraljica čeka još jedno dijete te reče: ‘Ako ovoga puta bude djevojčica, tada ću svih dvanaestoricu sinova otjerati u svijet jer želim da mi na dvoru bude samo djevojčica.’ Tako je i bilo!

A, možda je ta djevojčica upravo ova osebujna pripovjedačica izvornih narodnih bajki i priča. Duge raspletene kose, zaogrnuta vilinskim haljetkom, Jasna Held i sama izgleda kao da je izašla iz bajke.

U nekom drugom svijetu

Zašto ste postali pripovjedačica bajki?

Jednostavno zato što volim bajke, volim djecu i volim ljude. U vrijeme rata dok su granate padale po Dubrovniku prišla mi je devetogodišnja kći i zamolila me da joj ispričam bajku. Najprije sam se iznenadila, a onda sam pozvala i ostalo dvoje svoje djece i počela pričati. Malo-pomalo pridružila su se i druga djeca u skloništu, pa i odrasli. Slušali su me raširenih očiju i učas smo se svi našli na nekom posebnom mjestu. Gotovo smo se osjećali sigurno kao da smo u nekom drugom svijetu.

Što kažu obitelj i prijatelji na vaše zanimanje?

Kada sam počinjala, svi su se čudili. Bio je još rat. U Gradu je gostovala profesionalna pripovjedačica bajki. Pomislila sam da bih i ja to mogla raditi pa sam sredinom devedesetih počela putovati i pričati bajke svima koji su ih željeli čuti. Govorili su mi da nešto nije u redu sa mnom. Sad me svi podržavaju.

U kojem su vas životnome dobu počele zanimati bajke?

Bajke su me oduvijek zanimale. Otkrila sam ih kad sam naučila čitati, ali sam ih najviše čitala u pubertetu, u tinejdžerskim godinama. Svaki put kad bi mi bilo teško, ja bih se zatvorila u svoju sobu s knjigom bajki. I svaki bih se put osjećala bolje. Tako sam zavoljela bajke. Kad sam postala majka, svojoj sam djeci puno čitala, a kad bih ugasila svjetlo, nastavila bih pričati.

Dobro se nagrađuje, zlo je uvijek kažnjeno

Je li istina da se u bajkama dobro uvijek nagrađuje, a zlo kažnjava?

Da, sve ima svoju nagradu. To je kao i u životu: sve ima svoju posljedicu i dobro i zlo. Bajke pripremaju za život: dobro se nagrađuje, zlo je uvijek kažnjeno. Ima li jasnije poruke djeci, ali i odraslima!

Po čemu su sve bajke slične?

Bajke su slične po tome što dolaze iz istoga svijeta. Kad kažem bajka, mislim na narodne, a ne autorske bajke. U njima su tisućgodišnje ljudske spoznaje koje se prenose usmeno s generacije na generaciju. Koliko god mislimo da smo napredni, tehnološki možda, ali u ljudskom smo smislu na sličnoj razini razvoja svijesti gdje su bili i ljudi prije više tisuća godina.

Postoje li sličnosti u bajkama i svakodnevnom životu?

Svakako. Ne samo sličnosti nego identičnosti. Bajke nam pokazuju put, vraćaju nas iskonskim vrijednostima i u bajkama je istina.

Bajka je moj doživljaj svijeta

Pišete li i vi bajke ili ih samo pripovijedate?

Pripovijedanje narodnih bajki zapravo je kreativno stvaranje bajki i priča svaki puta kada ih pričate. Svatko priča bajku kao svoj doživljaj svijeta. Pripovijedanje me toliko umjetnički ispunjava da nemam potrebu pisati svoje bajke. Narodna predaja je toliko bogata, prepuna tradicije i simbolike. Zato volim pripovijedati izvorne narodne bajke i priče, a sve ih je teže pronaći jer ih govori sve manje ljudi.

U Velikoj Britaniji uvršteni ste među deset najboljih pripovjedačica na svijetu, no jeste li ikad razmišljali o promjeni profesije?

Meni pripovijedanje nije zanimanje nego poziv. Imam talent s kojim sam došla na svijet, a talent je dar i kad imaš jedan dar, onda ga trebaš oplemeniti i dijeliti dalje. Dok pričam priče, to sam ja. Valjda sam zato na ovome svijetu.

Kako djeca reagiraju na vaše pripovijedanje?

Djeca sudjeluju u pripovijedanju, imate trenutaka smijeha, trenutaka tišine, strahova, svih emocija koje imate i u bajkama. I svugdje reagiraju jednako.

Koja bi bila vaša poruka za sve slušatelje i čitatelje bajki?

Pričajte bajke. Bajke služe kao terapija ne samo onima koji ih slušaju, nego i onima koji ih pripovijedaju ili čitaju.

– I tako je trajalo slavlje dugo u noć. I ja sam tamo bila i toliko sam medovine pila da mi je i dandanas jezik mokar. Tko ne vjeruje, može pogledati! – završila je, uz smijeh publike, svoje pripovijedanje pripovjedačica bajki koja je oduševila naše učenike kao i tisuće djece diljem Hrvatske.

Napisala: Josipa Dujić
Fotografirao: Filip Šimičević