Nataša Mijolović – od urednice do liječnice

Natašu Mijolović, nekadašnju novinarku i urednicu 3. broja Koraka pronašla sam u zadarskoj Hitnoj službi gdje radi kao liječnica. Rado se prisjetila osnovnoškolskih dana i dala nam primjer kako upornim radom možemo postići ono što želimo.

Preokret se dogodio u petom razredu

Rođena u Makedoniji, u Hrvatsku se doselila s obitelji prije upisa u prvi razred osnovne škole. Bio je to za nju kulturološki šok, a nije dobro znala ni govoriti hrvatski. „Za učenje i školu nisam imala nikakvog interesa. Sjećam se učenika koji su aktivno sudjelovali u nastavi i rješavali matematičke zadatke na ploči. Promatrala sam ih s divljenjem misleći u sebi kako je divno biti dobar učenik.“ prisjeća se nasmiješena liječnica u crvenoj odori Hitne službe.  „Moja se majka vraćala s informacija citirajući moju učiteljicu da za svoga dugog radnog vijeka nije imala tako lošeg učenika i da uistinu ne zna hoće li ikada biti što od mene. Nije me to osobito zabrinjavalo jer sam se i sama, pomirena s time, tako osjećala.“

Profesoricu Goju pamtit ću zauvijek

Osnovnu ste školu završili u OŠ Stanovi. Po čemu je pamtite?

OŠ Stanovi je, bez pretjerivanja, bila za mene mjesto od najveće životne i obrazovne važnosti. Preokret se dogodio u petom razredu na drugom satu matematike kada je profesorica matematike Vesna Goja podijelila inicijalne testove kratko prokomentiravši: ”35 učenika, 29 jedinica, jedna trojka, nekoliko dvica, nekoliko minus dvica, ali i to sve računajte kao jedinice. Ovo nećemo upisati u imenik. Zaključak ovog testa je da nitko od vas ništa ne zna i da svi polazite s iste točke – od početka. Svatko može imati odličnu ocjenu iz matematike! Kako će biti ovisi isključivo i samo o vama i vašem osobnom zalaganju.” Taj je trenutak obilježio moje daljnje školovanje. Danas sam liječnica.

Iskustvo timskoga rada

Kao novinarka pojavljujete se u 2. broju Koraka kao učenica 7. razreda. Kakvu su ulogu Koraci imali u vašem osnovnoškolskom životu?

Rad u Koracima bilo je jedna lijepa priča u kojoj bih najviše istaknula iskustvo timskoga rada. Dok još nismo niti bili svjesni te nove školske aktivnosti, Sanja Buterin nas je na putu od škole do kuće motivirala da se sutra pojavimo na prvom godišnjem sastanku uredništva. Bila je izvrstan vođa te nas je s lakoćom uvjerila da će to biti prije svega jako zabavno, ali i za budućnost vrlo korisno iskustvo. Sutradan se većina cura iz razreda pojavila na sastanku. Uglavnom smo radili u parovima pa smo na taj način izvlačili maksimum jedni iz drugih. Ponekad bi jedni druge motivirali i poticali, ponekad je zdrava kompetitivnost utjecala na to da sebe poguramo preko granica, jer ako može drugi, možda mogu i ja bolje, idem pokušati. Sve u svemu timskim radom vidno se ostvarivalo značajnije rezultate nego pojedinačnim i to je bila jedna važna životna i poslovna lekcija.

U 3. ste broju bili i urednica. Je li uredništvo donijelo i veće obveze?

Samo sam radila ono što volim. Nisam imala namjeru biti dio uredništva niti zauzeti neko značajno mjesto u toj priči. U drugom broju Koraka nisam točno ni imala viziju posla koji radimo.  Ona se stvorila tek kada sam prolistala gotove novine. Tad su mi se počele rađati silne ideje o tome što bismo sve mogli pripremiti za idući broj. Uzela sam papir i napisala popis tema koje smatram prikladnima pa sam slobodno vrijeme provela u radu na tim zadatcima.

Veće su obveze kao urednice, ali ne i veće opterećenje jer sam se time bavila u ‘višku slobodna vrijemena’, ostalo se spontano posložilo i tako sam se našla u uredništvu.

Pisali ste o ljevacima, o sudjelovanju u radijskoj emisiji Pametna pitanja za pametne glave, o članici Zadarskih madrigalista, kuhali s tada poznatim zadarskim kuharom Markom Perićem, o zlatnim košarkašima naše škole. Što vam je posebno ostalo u sjećanju?

Svaka od tih aktivnosti bila je još jedno oplemenjujuće iskustvo, bilo je to puno više od suhoparnog pisanja članaka, kako sam ranije zamišljala novinarstvo. Pod mentorstvom prof. Slavice Kovač imali bavili smo se pravim istraživačkim novinarstvom. Listajući Korake shvaćam da sam sa svojom najboljom prijateljicom Kristinom Prodanović provela i prvo malo znanstveno istraživanje pišući o ljevacima.

U natjecanju na radijskoj emisiji nismo se proslavili pobjedom, ali smo naučili dostojanstveno prihvatiti poraz kao sastavni dio razvoja. Imali smo priliku i biti uljepšavane u Marlena salonu, a kuhanje s Markom Perićem naučilo me za cijeli život da ne smijem gomilati prljavo posuđe prilikom kuhanja već ga prati u hodu. I danas to radim.

Biti uspješan jako je važno za samopouzdanje

Što mislite koliko su izvannastavne aktivnosti važne u razvoju djeteta?

Škola je iznimno važna, ali na žalost sustav nije apsolutno prilagođen svakom pojedinom učeniku i njegovim razvojnim potrebama. Biti uspješan u nekoj aktivnosti jako je važno za samopouzdanje i shvaćanje da svako kao pojedinac vrijedi i može doprinjeti na određenom polju. Nisu svi za sve, ali  svatko za nešto jest! Izvannastavne aktivnosti su izvrsna prilika da se svako dijete u nečemu pronađe i na tom polju razvija telente i gradi svoju osobnost. Život nije samo posao i jako je važno imati hobije i dobro je od najranijeg doba usvajati navike ”odmora drugom aktivnosti”. Ukoliko takvom čovjeku jednom u životu budu zatvorena jedna vrata, nikada neće ostati sam i promašen, nego uvijek ima čemu doskočiti i nastaviti se ostvarivati.

Danas radite kao liječnica u Hitnoj službi. Koliko je to važan i zahtjevan posao?

Radim u Ispostavi  Zadar koja ima najveći opseg posla u županiji.  Iako se hitni postupci koje možemo provoditi u sklopu hitnih intervencija ne mogu usporediti s operacijom npr. transplantacije jetre po svojoj zahtjevnosti, učiniti pravu stvar u pravom trenutku u ono malo vremena koliko se u hitnim intervencija ima za djelovanje, od ključne je životne važnosti za daljnje liječenje i zbrinjavanje unesrećenog.

Iskustvo rada u hitnoj službi mi je puno pomoglo da se oslobodim straha od hitnoća. Kako sam ih jednu po jednu svladavala, osjećam da kada mogu zbrinuti najgore, mogu i bilo što drugo.

Zahtjevnost posla očituje se u mnogočemu: neprespavane noćne smjene nakon kojih slijedi dan oporavka i dvanaestsatna dnevna smjena daje poslu određenu težinu. Rad s ljudima sam po sebi je izazov, a osobito kada se ljudima pristupa u trenutcima kada su ranjivi i ranjeni bolešću. Susret s nesrećama zdravstvene, ali i socijalne problematike ponekad ostavlja teške dojmove koje kasnije razrađujem danima i tek naknadno shvatim s čime sam se susrela. Uvijek može bolje, ali u hitnoj službi ne može uvijek i više, ograničeni smo i vremenski i limitirani postupcima. Često mi je žao što ne mogu učiniti više, ali priroda posla je takva da ostvarujemo vrlo kratak kontakt s pacijentom. Timski rad je značajna karakteristika. Tim s kojim dijelim i dobre i loše trenutke, moja je druga obitelj i niti jedan posao nije samo moj osobni rezultat, nego zajednički. To je čar hitne.

Otkud ljubav prema medicini?

Medicina se ponudila kao jedini logički nastavak mog školovanja budući da sam ju vidjela kao jedno opširno područje u kojem ću razvijati svoju svestranost. Pomagati ljudima u svakojakim zdravstvenim i životnim situacijama dosadašnjim stečenim znanjem i vještinama te veliko prostor za napredak, učinilo da je sav dosadašnji trud i rad dobio svoj smisao.

Megi Lerga, 8. r.

Fotografije iz albuma dr. Nataše Mijolović