Od učenika generacije do sveučilišnoga specijaliste
Josip Ivković, danas dvadesetsedmogodišnji mladić koji je na FER-u stekao titulu mag. ing. comp. živi i radi u Zagrebu gdje trenutno završava poslijediplomski studij ‘Poslovno upravljanje’ na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te nakon završetka stječe akademski naziv univ. spec. oec., nekada je bio novinar ‘Koraka’ i član Filmske družine ‘Z(k)adar’, a na kraju 8. razreda 2006. godine proglašen je učenikom generacije.
I filmaš i novinar
Nakon osnovne škole Josip je nastavio usmjeravanje prema informatici i programiranju. Diploma na Fakultetu elektrotehnike i računarstva otvorila mu je velika vrata u izgradnji karijere IT stručnjaka. Danas iz kućnoga ureda radi za američku tvrtku Coria na poziciji računalnoga inženjera. Bavi se razvojem raznih sustava, pretežito na području umjetne inteligencije i računalnog vida.
U osmom ste se razredu uključili u Korake. O čemu ste pisali?
Aktivno sam se uključio u Korake nakon što je prof. Slavica Kovač osnovala filmsku družinu. Bila je to prva inicijativa takve vrste u našem okruženju. Sekcija je bila fantastično uravnotežena između zabave i ozbiljnoga rada.
U jednom trenutku shvatio sam širu sliku, i razlog zašto prof. Kovač ulaže toliko energije u ovakve projekte. Iz zahvalnosti, i želje da što više učenika i profesora shvati važnost ovakvih aktivnosti, odlučio sam pisati o našim iskustvima i tako postao i novinar Koraka.
Formirao sam svoj karakter i sliku o svijetu
Film je bio i zabava i učenje?
Snimali smo filmove i putovali diljem Hrvatske. Najzastupljeniji su bili dokumentarci – od filma o magarcima, životne priče barkajola Karla Sindičića, koji je prevozio ljude u svojoj barci 50 godina, do filmske reportaže s temom odijevanja ili pak psovanja. U igranom filmu Pobjeda gospodin Sindičić zaigrao je i djeda koji svojem zaljubljenom unuku daje životne savjete.
Htio bih izdvojiti film o 288. Sinjskoj alki. Tri smo dana odlazili u Sinj. Snimali smo tadašnjeg debitanta Hrvoja Grčića Filipovića od priprema do same utrke. Fascinirala nas je očuvanost tradicije natjecanja o kojem do tada nismo znali puno. Zanimljivost je bila što smo film snimali s filmašima iz OŠ Fausta Vrančića iz Šibenika, a bila je to prva dječja koprodukcija u Hrvatskoj.
Stvorili smo nezaboravna iskustva, iskustva kakva nismo mogli ni zamisliti. U družini se stvorio snažan timski duh. Dječje trzavice nestale su i postali smo bolji prijatelji. U više situacija ostali smo zatečeni kako motiviramo jedini druge da napravimo što bolje radove. Također sam primijetio da smo počeli cijeniti školu kao odgojno-obrazovnu ustanovu. Priznanja su naravno dolazila preko šala jer nam pubertetski ponos nije dopuštao iskrenost po tom pitanju.
Bavili ste se i pisanjem literarnih radova. Dobitnik ste nagrade na međunarodnom literarnom natječaju u Grazu?
Od malih nogu volio sam umjetnost, kako književnost tako i glazbu. Prof. Kovač je predložila da napišem rad za međunarodno natjecanje Književnost prevladava granice. Pisao sam o ranom gubitku oca u Domovinskom ratu. Ponosan sam na rad i profesoricu koja mi je pomogla pretočiti emocije i razmišljanja u riječi. U tim je godinama iznimno teško napisati iskren rad. Objavljivanje svojih emocija je rijetkost među adolescentima. Prisutan je strah od posramljivanja i ne razumijevanja vršnjaka. Drago mi je da sam riskirao jer smo uspjeli. Rezultat je bio literarni rad koji je zbilja prevladao granice. Ne samo međunarodne, već i psihološke granice dječaka koji je tada formirao svoj karakter i sliku o svijetu.
U čemu ste još bili uspješni jer ste 2006. na kraju 8. razreda proglašeni učenikom generacije?
Mislim da je u generaciji bilo uzornijih učenika koji su tu nagradu zaslužili više od mene. Međutim, natjecanja su prevagnula. Bio sam uspješan na natjecanjima iz matematike i informatike. Više puta sam osjetio ponos svojih mentora i to mi je bilo veliko priznanje. Zahvalan sam profesorima OŠ Stanovi što su mi takvim priznanjem dali do znanja da mogu postići uspjeh ako to zaista želim.
Ana Paola Potočnjak, 8. r.
Fotografije iz Josipova albuma i arhiva Koraka