Osvrt na film Život je lijep

Da u nastavi postoje zabavni trenutci uvjerili smo se više puta na satovima hrvatskoga jezika, naročito kad je riječ o medijskoj kulturi. Kako je tema ovoga mjeseca  holokaust, uz Dnevnik Ane Frank koji smo čitali kao lektiru,  pogledali smo i film Roberta Benignija Život je lijep (La Vita è bella). Filmom smo bili svi oduševljeni.

Humoristično o tragičnom

Ova tragikomedija govori o životu Guida Oreficea čiji lik utjelovljuje sam autor filma Roberto Remigio Benigni, Oskarom nagrađen talijanski glumac, pisac i filmski,kazališni i televizijski redatelj. Među glavnim glumcima nalaze se i Nicoletta Braschi (Dora ili kako je Guido naziva Principessa) i Giorgio Cantarini (Giosue Orefice koji u filmu glumi Dorinog i Guidovog sina). Film je iz 1997. Godine. U filmu se govori talijanskim jezikom, a radnja je smještena uoči 2. svjetskog rata pa susrećemo i njemački i engleski jezik. Nicoletta Braschi je Benignijeva stvarna supruga, pa kažu da je snimanje proteklo besprijekorno.

Predratno vrijeme

Cijela radnja počinje preseljenjem duhovitog Židova Guida 1939. u grad Arezzo. Zapošljava se kao konobar, a ubrzo se zaljubljuje u Doru koju upoznaje na prilično čudan način i smiješan način. Od tada je Guido pokušava osvojiti na svaki način, što mu na kraju i uspijeva. Dora, iako je zaručena s pripadnikom svoga staleža, odlazi s Guidom. Dora i Guido osnuju obitelj, a u život im dolazi njihov sin Giosue. U međuvremenu Guido je ostvario svoj san, otvorio je knjižaru. Vrijeme je pred Drugi svjetski rat u kojem su Židovi diskriminirani. Giosue ne shvaća zašto se ne može ponašati kao ostali ljudi u gradu i zašto im je zabranjen ulaz u neke trgovine. Dovitljivi otac sve ružne stvari prikazuje kao igru i tako pošteđuje užasa svojega sina.

Užas logora

Kad Guido i Giosue završe u logoru i Dora kreće za njima iako nije Židovka. Gudio ni u logoru ne želi svom sinu priznati surovu istinu pa mu govori kako su u igri i da moraju osvojiti 1000 bodova da bi dobili glavnu nagradu – pravi tenk kojim je Giosue inače fasciniran. Dok sam gledala film u meni su se ispreplitali razni osjećaji: smijeh, tuga, užas… Naučila sam kolika može biti snaga roditeljske ljubavi jer Guido žrtvuje svoj život da bi spasio sinov.

Pročitala sam mnoge kritike o filmu, no meni se film svidio jer je prikazao surovu realnost Drugog svjetskog rata na humorističan način pa je je gledljiv i za mlađe generacije i lakše je gledati sav užas koji su sijali nacisti. Sve u svemu film se uvuče pod kožu pa ću ga teško zaboraviti. Svakako ga pogledajte!

Tina Jukić, 8. r.