Često potpuno bezazleni nadimak ili primjedba drugom učeniku zna izazvati bol i u situacijama kad traži da se sa zadirkivanjem prestane treba ga poslušati. Svi možemo pogriješiti i smijemo pogriješiti jer i tako učimo, ali ukoliko smo nekoga povrijedili trebamo se ispričati i prestati. Ako to ne uradimo, naše ponašanje prelazi u nasilje.
U našoj se školi od 2004. godine provodi projekt ,,Za sigurno i poticajno okruženje” – prevencija i borba protiv nasilja među djecom. Provode ga svi zaposlenici naše škole.
Evo što sam o tome saznala iz razgovora sa školskom psihologinjom Nives Barišić.
Za sigurno i poticajno okruženje
UNICEF je imao mandat za provođenje Projekta u Hrvatskoj na određeni vremenski period. Taj mandat je istekao 2012. g. što je otežalo provedbu jer se više nisu tiskali materijali za učenike, roditelje i učitelje.
Djeca promatrači
Što je strategija ovoga projekta?
Osnovna je strategija da svi zaposlenici škole: ravnateljica, stručno razvojna služba, učitelji i tehničko osoblje reagiraju u situacijama kad se događa vršnjačko nasilje. Važno je razlikovati vršnjačko nasilje od vršnjačkoga sukoba.
Kriteriji po kojima se određuje što je vršnjačko nasilje su:
- želja da se nekoga povrijedi
- akcija povrjeđivanja
- nepravedan odnos snaga
- uživanje onoga koji zlostavlja i osjećaj nemoći i potlačenosti kod zlostavljanoga.
Dakle, vršnjačko nasilje su negativni postupci usmjereni na jednoga učenika koje provodi pojedinac, grupa učenika, a ponekad i cijeli razred i uključuju tjelesno nasilje, psihološko nasilje i izolaciju.
Koji su ciljevi projekta?
Mislim da je glavni cilj projekta podići razinu svijesti o problemu vršnjačkoga nasilja te razvijanje nulte tolerancije na nasilje. UNICEF je krenuo sa sveobuhvatnim pristupom pri čemu su uključili i lokalnu zajednicu sve s ciljem da kad netko vidi da se među djecom događa nasilje treba uvijek reagirati. Posebnu važnost provođenju Projekta daje uključivanje djece promatrača na način da kad vide nasilje o tome odmah obavijeste odraslu osobu, a da pri tom nemaju osjećaj kao da „tužakaju“.
Trening životnih vještina
Kako se Projekt provodi?
Projekt potiče dječji emocionalni, socijalni i etički razvoj. U našoj školi djeca započinju s projektom u prvom razredu. Provodi se kroz razne aktivnosti npr. radionice, vježbe s ciljem da bi naučili prepoznavati svoje osjećaje i reakcije na osjećaje. Učenici obrađuju teme kroz razne priče koje su doživjela druga djeca, kroz bajke o životinjama te uče prepoznavati kako se osjeća ono ili netko drugi tko trpi ruganje, tjelesno nasilje ili izolaciju. Učenici donose razredna pravila u kojima određuju što smiju, a što ne smiju raditi jedni prema drugima. Svim roditeljima se svake školske godine čita Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom da bi ih se upoznalo s posljedicama ukoliko se njihovo dijete ponaša nasilno te s pravima i obvezama škole.
U višim se razredima naše škole provodi i Trening životnih vještina ( TŽV). Radionice obrađuju i uče socijalnim vještinama, a to su: samopoštovanje, slika o sebi, prepoznavanje ljutnje, tuge i straha, komunikacijske vještine, donošenje odluka.
Posebnost u našoj školi je što u slučajevima kad je razrednik novozaposlena osoba, radionice provode psihologinja i defektologinja. Učenike se uči razvijati socijalne vještine. Učenik koji ima razvijene socijalne vještine ponašat će se asertivno što znači da će se zalagati za svoja prava na socijalno prihvatljiv način.
Zlostavljanje treba prijaviti
Što treba raditi učenik kojega zlostavljaju?
Učenik kojeg zlostavljaju treba prije svega prijaviti zlostavljanje bilo da to uradi sam ili da to urade njegovi roditelji ili staratelji.
U školskoj praksi vidimo učenike koji češće dožive nasilje od drugih. Ono što znamo iz teorije je da nasilje najčešće doživljavaju djeca koja su po nečemu različita. Učenici su tijekom boravka u školi neprestano nadzirani. Učitelji ih dočekuju u učionicama, za vrijeme velikog odmora dežura više učitelja na različitim mjestima, spremačice u hodnicima nadziru ponašanja te prijavljuju svako neprihvatljivo ponašanje s ciljem zaštite učenika. Rezultati istraživanja među učenicima u Hrvatskoj pokazali su da se najviše nasilja događalo u učionicama kad učitelj nije prisutan što je u našoj školi posebno prevenirano.
Javljaju li vam se učenici kad ih netko zlostavlja i koliko im se teško javiti?
Učenici se vrlo često javljaju u ured psihologa/defektologa kad su doživjeli bilo kakav oblik nasilja. Ponekad nisu sigurni trebaju li se javiti pa to urade njihovi roditelji. Jučer mi se javila jedna majka koja je došla na roditeljski sastanak da njezinom djetetu neki učenici daju primjedbe na odijevanje, a što njega jako pogađa. U početku provođenja projekta po školama su se postavljali „sandučići povjerenja“ da bi se eventualno smanjila nelagoda zbog javljanja. Danas to nije potrebno. Gotovo svakodnevno nam dođu učenici prijaviti neki neugodni događaj.
Važno je naglasiti da učenici često zadirkuju jedni druge bez loše namjere da mu prouzroče patnju, ali u tome ponekad znaju pretjerati. Često potpuno bezazleni nadimak ili primjedba drugom učeniku zna izazvati bol i u situacijama kad traži da se s zadirkivanjem prestane treba ga poslušati.
Što s učenicima koji se ponašaju nasilno?
Svi možemo pogriješiti i smijemo pogriješiti jer i tako učimo, ali ukoliko smo nekoga povrijedili trebamo se ispričati i prestati. Ako to ne uradimo, naše ponašanje prelazi u nasilje. Svaki učenik koji zbog nasilnog ponašanja dođe u naš ured popunjava Obrazac za restituciju. U obrascu se od učenika traži da opiše događaj, promisli što je mogao uraditi drugačije te kako će popraviti štetu koja je nastala povrjeđivanjem drugog djeteta i kad će to uraditi. Da zaključimo, važno se ispričati ukoliko smo nekoga povrijedili. Sami moramo razmisliti je li to bilo slučajno ili možda nije. Ukoliko nije bilo slučajno znači da nam treba pomoć u učenju prepoznavanja emocija i prihvatljivog ponašanja.
Katja Lacmanović, 6. r.
Loading ...
