Mare Milin, Zadranka s adresom u Zagrebu, koja se bavi modnom fotografijom, režiranjem spotova, izrađivanjem naslovnice knjiga, osoba koja za sebe kaže da ju jedino može definirati rad. Budući da me osobno zanima fotografija, razgovor s ovom umjetnicom za mene je bio čisti užitak.
Prepoznatljiv rukopis izgradili ste prvenstveno iznimnom upornošću. Što vas je privuklo modnoj fotografiji kojom ste se nametnuli na vrh?
Modnu fotografiju u početku uopće nisam radila, a jako sam htjela. Još sam od malih nogu čitala Svijet i Praktičnu ženu, hrvatske časopise, koje je moja mama kupovala i u kojim je bilo modnih fotografija. Iako mi se činila jako zanimljivom, kad sam počela raditi, radila sam sve osim modne fotografije. Na nagovor i poticaj Silvija Ramića dobila sam prvi put priliku da je napravim. On se bavio šminkom i imao je svoju kolekciju odjeće. Sve je bilo nekako spontano. Nisam imala ogromno predznanje i nisam čitala strane časopise kao što je Vogue. Jednostavno mi je bilo privlačno. Kad nešto pokušaš i svidi ti se, to je to.
Drugačiji ste, posebni i iznimno svoji. No postoji li netko tko vam je pružio pomoć u stvaranju sebe kao fotografa?
Puno je tih ljudi. Svaka osoba koju sam fotografirala i svaki posao koji sam kao fotograf odradila utjecali su na razvijanje moje fotografske karijere. Jedino što me može definirati je rad. Kad na nečem počneš raditi, sve ispadne drukčije nego što si zamislio. Preteško je predvidjeti nešto točno onako kako će ispasti. Samo to iskustvo, okolina, rad i ljudi koje sam sretala opredijelili su me i oblikovali u umjetnicu. Kao kamen u vodi: u početku je grub, tek ga kasnije voda iskleše u oblutak.
Vaš prvi posao u svijetu fotografije bilo je fotografiranje u Gavelli. Put vas je kasnije odnio u Cosmo, EPH-ove tvorevine, Elle i drugo. Koji je od poslovaostavio poseban trag u vašem velikom iskustvu?
Moje prvo novinsko iskustvo, posao koji nisi spomenula. Bila sam vanjski suradnik časopisa ARKZIN, magazina za kulturu, umjetnost i politiku. Nije se mogao kupovati u prevelikim nakladama jer nije bio u skladu s tadašnjom vlasti. Financirao ga je poznati filantrop i bogataš, Georg Soros. Imala sam priliku fotografirati razne intelektualce te istinske umjetnike. Snimala sam sjajne koncerte svjetskih bendova, obrađivala socijalne teme. To mi je zanimanje pomoglo u profiliranju. Na dosta sam težak način naučila osnove novinskoga posla. Snimanja nisu bila uvijek do kraja organizirana te sam se trebala sama snalaziti. Bila bih bačena u vruću vodu pa sam nalazila način da isplivam van, na sigurno. Dan danas pamtim svaki trenutak proveden na tom poslu.
Simbioza na snimanju jako je bitna u vašem poslu. Je li nedovoljan odnos ljudi koji stvaraju modnu fotografiju jedino što vas može potaknuti da ne odradite posao kako ste zamislili?
Volim kad se ljudi na snimanju međusobno poštuju. Mnogo je nas koji radimo smišljeno s ciljem objave i prodaje odjeće, obuće ili dodataka. Nije presudno da se svi poznajemo, već da se međusobno kliknemo. Trebao bi svatko svakoga poštovati i razumjeti. Tako je naporno kada na snimanju postoje nekakve zle krvi. Teško je iz takvog snimanja iznjedriti dobre fotografije. Bila sam svjedokom teških svađa na snimanjima, čak i žrtva jedne. Takvo je iskustvo zaista traumatično, sve su fotografije popale i nikada nisu objavljene. No ponekad postoji i stvar konflikta s urednikom koji je zamislio jedno, a ti u svojoj glavi imaš nešto sasvim drugo. Fotografija tada postaje nešto stoto od zamišljenog. U Hrvatskoj postoji stvar hijerarhije zbog koje jednostavno nisam ravnopravna s urednikom, stepenicu sam niže u nekakvom zapovjednom smislu. S druge strane, postoje iznimno pametni i senzibilni urednici. Ne diraju se u moj posao i puni su povjerenja. Ključna je stvar povjerenje. Tek tada se mogu izraziti kao umjetnik, kreativna osoba i zanatlija.
Volite kada je moda teatar. Koje vas stvari pak smetaju u svijetu modne industrije?
Volim snimati teatralne stvari, bogat styling, bogatu šminku, vezu s kazalištem, ideju. Volim kada se priča jedna velika priča na malom prostoru. Obožavam fotografije Tima Walkera, teškog majstora drame u fotografiji. Ono što mi u svijetu modne industrije smeta je elitizam. U hrvatskoj modnoj sceni u prvim redovima revija sjede ljudi koji nemaju veze s modom. Nikada mi to nije bio cilj. Nepristupačnost mode ljudima slabije platežne moći strašno mi ide na živce. U svijetu modne industrije s jedne je strane stroga radna etika, veliki trud i užasno kratki rokovi koji su puno i previše za jedan dvadesetčetverosatni dan i s druge strane toliko korupcije, spletki, laži i intriga. Totalno crno-bijeli svijet, krajnje dobrice i krajnje zlice. Nisam luda za zaleđem modne industrije, ali sam njezin dio jer doprinosim prodaji onoga što ona nudi. Gušt mi je gledanje i komentiranje modnih revija u četiri svjetska najvažnija tjedna mode: London, Pariz, New York i Milano. To zapravo i jest pojam mode i način na koji ju gledamo. Smeta mi i što ljudi u svijetu mode nemaju pristup nekomu ili nečemu.
Volite ideju i pridonošenje njezinom prezentiranju. Koje je vaše mišljenje o čestom izrabljivanju u svijetu mode?
Ja sam za fair trade, pošteno plaćanje materijala i sirovina. Strašno mi je da jedno dijete za cent dnevno krivi svoju kralježnicu za nekakvom mašinom ili strojem koji proizvodi cipele. Ne mogu zamisliti podčinjavanje djece na takav način. I sama izbjegavam stvari na kojima piše ”Made in China”, no moj bojkot neće previše toga promijeniti. Kina se nametnula kao velesila poznata po jeftinoj radnoj snazi, izrabljivanju ljudi i djece te nekvalitetnoj proizvodnji. Ne znam po kojoj se cijeni na nekakvim pazarima kupuje etnička roba, tepisi, marame ili kimona koji se kasnije preprodaju za ogromne novce u luksuznim buticima. Volim da sam ja pošteno plaćena za ono što radim, pa onda tako i drugi ljudi. Osim proizvodnje koju sam spomenula, tu su i strašno mali honorari. Frizeri uopće nisu plaćeni za modna snimanja. Smatra se da je potpis, odnosno reklama njihovog salona već dovoljna plaća. Veliki je problem jako potplaćen trud stilista.Oni trebaju smisliti i prilagoditi styling te obići dućane. Zagreb je velik grad i teško je vući silne vrećice na snimanja. Stilisti odgovaraju za svaku ogrebotinu na odjeći, obući ili dodacima. I moji su honorari na nekim mjestima pali 70%. Bolesna škrtost.
Svjetski poznate fotografe sve čeka spremno dok u Hrvatskoj fotograf treba imati svu potrebnu opremu te najnovije aparate koji se rađaju i umiru iz dana u dan. Na koji način iz ovakvog minimuma uspijevate dati maksimum?
Moje vršnjakinje i osobe iz javnog života troše svoj novac u luksuznim dućanima dok ja kupujem printere, tonere, skenere, objektive, stalke, kišobrane, žice, kablove, žarulje, reflektore i njihove dodatke, kamere te servise svega navedenoga. Fotografi u Hrvatskoj su mala tvornica čuda. U oskudici, uz težak rad i s puno mašte te kompjuterskog čarobiranja stvaramo rezultate slične onima koje fotografi daju vani. Vani se više radi na scenografiji i pripremi terena, a ovdje na fotomontaži i naknadnoj obradi fotografije. Iz ničega stvaramo mnogo po čemu smo jako poznati. Kao takve bi nas trebalo reklamirati vani. Sigurna sam da bismo imali mnogo posla.
Volite sve probati. Režirate spotove, pravite covere, fotografirate predstave, izrađujete naslovnice knjiga. U čemu ste najviše uživali?
Stvari koje sam u životu odradila i realizirala kao da su moja djeca. Kada nešto radim znači da to stvarno volim i da u tome uživam. Nešto u čemu sam možda najviše uživala, a nije nabrojeno bio je rad u tamnoj komori. Strašno sam voljela provoditi vrijeme ondje te izrađivati fotografije i crno-bijele fotograme u nekakvoj preuređenoj kupaonici. Na fakultetu smo imali odličan laboratorij. Znala sam po cijele noći provesti ondje. Najteže me natjerati na režiranje spotova. To nije posao u kojem sam na domaćem terenu. Ne mogu raditi brzo i rutinski jer to nije industrija na koju sam navikla. Posao dovodim kraju dva ili četiri puta sporije od ljudi koji se time bave. U današnjem svijetu sve treba biti jeftino i brzo i prilagodba takvim uvjetima je teška.
Koliko su zahtjevni vaši kriteriji koje mora ispuniti fotografija koju ste snimili?
Kada razmišljam o snimanju, kriteriji su vrlo visoki. Idealiziranju u mom poslu danas nema mjesta. Onaj tren kada počnem sa snimanjem shvatim da nemam sredstava kojima bih mogla realizirati svoje prvotne i zahtjevne zamisli. Moji moralni standardi su iznimno visoki i ne mogu ljudima koji su mi došli pomoći reći da odu kući bez plaće te ostajem i radim u zadanim uvjetima. Moji kriterija idu vrlo nisko no nadam se da će se u nekoj bližoj budućnosti letvica ponovno početi podizati. Jedina stvar koja je konstantna je da sve mora biti visoke estetične vrijednosti. Sve može ići dole, no sve u naznakama mora odgovarati nekakvoj prvotnoj ideji.
Na koju ste izložbu u svojoj karijeri najponosniji?
Ponosna sam na većinu svojih izložbi. Poseban mi je gušt bio otvoriti izložbu Parovi. Bila je otvorena prije Božića 2002. godine. Proizašla je iz jednog mog specifičnog psihičkog stanja. Mnogo sam razmišljala o sebi i drugima, životu i umjetnosti. Izložba je prvi put otvorena u Zadru. Posebno mi je draga jer sam fotografirala sebi jako drage ljude koji mi dan danas puno znače. Između ostalog, fotografirala sam zajedno svoju mamu i baku. Moja je baka došla na izložbu i to mi je bilo nešto posebno. Kroz njen ponos i sama sam postala ponosna na sebe. Inače nisam uobražena i uvijek nalazim milijun mana te se ganjam da idem dalje i bolje.
Umjetnička fotografija neuhvatljiv je pojam zamagljen nerazumijevanjem. Prevelik je broj umjetnika kojima obiluju internetske galerije. Koga vi smatrate najvećim umjetnikom u području vizualnih umjetnosti?
Cijenim mnogo umjetnika i smatram da je svaki od njih najbolji na svoj način. U srednjoj sam školi bila zaluđena radom Michelangela. Gutala sam i čitala sve što je imalo veze s njim. Čak mi je i maturalna radnja bila posvećena njemu. Cijenim Leonarda i njegove pronalaske te prikazivanje perspektive. Poštujem ljude koji su mijenjali svijet svojom umjetnošću. U skulpturi 20. stoljeća tu je Rodin. Velik je broj umjetnika u fotografiji. Veoma cijenim rad Annie Liebovitz, Paola Roversa, Tima Walkera, Brucea Webera, Petera Lindbergha, Helmuta Newtona, Nan Goldin i Nicka Knighta.
Fotografiju koristite kao sredstvo komunikacije sa svojim osobnim unutrašnjim svijetom. Smatrate li da je način na koji taj svijet dijelite s potpunim strancima umjetnost?
Nikad nisam fotografirala i mislila da sam u tom trenutku umjetnik. Ne mogu reći da je izlaganje mojih radova na zidovima galerija nužno umjetnost. Nekakav povjesničar umjetnosti će se zagledati u moju fotografiju i reći kako je ona umjetnički rad, a ja neću imati nikakav pojam da bi to mogla biti umjetnička intervencija. Mislim da bi odgovor na ovo pitanje trebalo tražiti od drugih ljudi. Tko sam ja da sudim?
Fotografija zarobljava dušu osobe koja ju je snimila, neku manje, neku više. Koliko vi ostavite sebe u fotografijama koje snimite?
Veoma mnogo se ostavljam u fotografijama koje snimim. Ako je to što radim nešto što mi se strašno radi i što mi je u tom trenutku u srcu svaki dio mene koji trenutno nije potreban mom tijelu ostaje u tome.
Jedna od vaših izložbi sastojala se od posve običnih crno-bijelih fotografija malih obitelji. Zajedništvo je samo po sebi normalno i bezuvjetno kad članovi obitelji osjećaju jedni druge. Koliku ste podršku svoje obitelji imali na putu do vrha umjetničke fotografije?
Moram priznati da sam imala veliku podršku obitelji, iako me isprva nisu shvaćali ozbiljno. Studirala sam dizajn gdje je fotografija bila predmet. Kad sam počela slušati fotografiju, sasvim sam se preobrazila. Iz budućeg dizajnera postala sam tadašnji fotograf. Sadašnjost i budućnost za mene su postali samo fotografija. Pretpostavljam da je ta preobrazba za moju obitelj bila šok i zato su bili skeptični, moja mama pogotovo. Vremenom, izložbama, uspjesima, reakcijama javnosti i publikacijama kojima su moja djela bila objavljena uspjela sam se i vlastitoj obitelji nametnuti kao fotograf. Od tog su mi trenutka počeli pružati bezuvjetnu podršku.
Umjetnica ste i volite odjeću, njezinu ideju i čin stvaranja. I sami ste šivali te stvarali mala privatna čuda. Koji vam je komad odjeće posebno ostao u sjećanju?
Jednom sam si od prethodno skuhane vune sašila majicu. Bila je bijela i imala je crvene prošive na sebi. Kroj je bio veoma jednostavan, imala je nekakvu polu kragnu i nije imala rukava. Majica je bila fora i art. Moj frizer ju je vidio. Svidjela mu se i zaželio je istu. Skoro identičnu majicu sašila sam mu od skuhanog lana. To je bio prvi i jedini komad odjeće koji sam sašila za muškarca. On je danas uspješni koreograf i plesač. Tu i tamo se još bavi šišanjem. Pravi sasvim sulude frizure. Drago mi je da je jedan takav čovjek imao priliku nositi nešto moje.
Marija Strgačić, 8.r.
Loading ...
