U izvannastavnim aktivnostima pronađemo sebe

Sanja Punoš rano se počela baviti novinarstvom u ‘Koracima’, već u 6. Razredu. Bio je to za nju poseban izazov jer sa svojom mentoricom Vesnom Dunatov putovala na razna literarna i scenska natjecanja pa je trebalo o istima i izvještavati u ‘Koracima’.

Bio je izazov naći se u Koracima

Po pjesmi Gabi Novak Pamtim samo sretne dane Sanja Punoš osnovnu školu pamti po bezbrižnim danima ispunjenim igrom, zabavom, prijateljima. Pamti prve pozive na telefon, prve prijateljice, zvonjenja na portafonu prve simpatije, slanju papirića na satu. Pamtit će je svakako i po brojnim izvannastavnim aktivnostima.

Koraci umjesto interneta

Osnovnu ste školu završili u OŠ Stanovi. Po čemu je pamtite?

Krenula sam u osnovnu školu negdje završetkom Domovinskog rata, u rujnu 1994. Sjećam se, još su na pročeljima zgrade ponegdje stajale vreće, za zaštitu od eventualnog pucanja, kojeg , hvala Bogu nikada nije bilo i zapravo su te vreće jedino što je nas djecu podsjećalo da se vodi rat.  Bili smo mali, zaigrani, učitelji i drugo osoblje nikad nisu dozvoljavali da se po bilo kojem pitanju osjećamo ugroženo. Svi su uvijek bili nasmijani. Imam osjećaj da su nekako znali sve o nama i pazili da ne skrenemo na krivi put.

Kad ste se pojavili u Koracima kao novinarka?

Sjećam se kad je izašao prvi broj Koraka kako smo svi bili uzbuđeni. Tada internet još nije bio dostupan svakom djetetu i mnogo nam je značilo pojaviti se u školskom listu, vidjeti svoje ime, neki svoj uradak ili članak o dobrom plasmanu na natjecanju.

Bilo je dobro što su Koraci povezivali učenike različite dobi pa sam naučila kako se radi u grupi i kako se radi istraživačko novinarstvo.

O čemu ste pisali u Koracima? Što vam je posebno ostalo u sjećanju?

Budući da sam bila aktivna ne samo u novinarskoj sekciji, već i u literalnoj i dramskoj, moji su se radovi odnosili na neke posebnosti unutar gore spomenutih aktivnosti, pisanja o različitim natjecanjima – primjerice Čakavskoga sabora u Žminju, na kojem sam sudjelovala od 1999. do kraja osnovne škole. Jednom prilikom sam osvojila i prvo mjesto s recitacijom. Zahvaljujući izvrsnom mentorstvu profesorice Vesne Dunatov, dosta nas je putovalo na spomenuti Sabor, pa bih pisala o svojim kolegama, izdvajala njihove najbolje literarne radove i slično.

Važnost izvannastavnih aktivnosti

Što mislite koliko su izvannastavne aktivnosti važne u razvoju djeteta?

Mislim da su izvannastavne aktivnosti veoma važne u razvoju djeteta jer se ono kroz iste aktivnosti profilira, ima priliku istražiti vlastite sposobnosti i upoznati bolje samoga sebe, shvatiti što mu više odgovora, čime bi se htio baviti, je li više osoba za samostalan rad ili za rad u grupi. A u tim godinama, osnovnoškolskog obrazovanja,  smatram da je pomoć u nalaženju odgovora na gore spomenuta pitanja samom sebi veoma bitna. Dijete u osmom razredu mora donijeti veoma važnu odluku u koju će srednju školu krenuti, a ta mu odluka u daljnjem životu i te kako određuje put.

Što radite danas? Zašto ste odabrali baš studij socijalnoga rada?

Trenutno završavam studij Socijalnog rada, pjevam u aktivističko-feminističkom zboru i radim privatno s djecom. Do sada sam radila različite programe edukacije djece poput Škole u prirodi, kreativnih radionica i slično, čime sam se počela baviti kada sam stekla neke osnove pedagogije na faksu. Socijalni sam rad na Pravnom fakultetu upisala zbog želje za pomaganjem ljudima koju oduvijek nosim u sebi. Studij ima za cilj naučiti studente pomoći čovjeku u kojoj god se nevolji našao, stoga nas poučavaju za različite grane rada u bolnici, rada s djecom, rada sa starijim i nemoćnima.

Jako volim to zanimanje, a kako smo imali puno praktične nastave u različitim institucijama, imala sam priliku i u praksi uvjeriti se kako sam zaista odabrala poziv koji me u potpunosti opisuje.

Laura Stilinović, 8. r.

Fotografije: Sanja Punoš